Mother prvotno napisa
Stavila sam pod ovaj topic jer mi se čini najbliže problemu koji imamo, iako ga možda ne opisuje skroz.
Moj sin ima 13 godina i ono što me muči je njegov odnos sa vršnjacima, ili bolje rečeno– nedostatak tog odnosa.
Od malena je bio okružen djecom – redovito smo išli u parkiće, družili s rođacima i prijateljima koji svi imaju djecu, krenuo je u vrtić s 3.5 godine. Kad bi netko dolazio k nama on bi se igrao, a tako je bilo i vani ukoliko bi netko potaknuo druženje.
U vrtiću je uvijek bio „sa strane“, ali to je razdoblje je brzo prošlo, taman smo i selili usred njegovog vrtićkog razdoblja pa je i promijenio vrtić i nije mi se činilo toliko neuobičajeno da se tamo nije uklopio u ekipu.
No u školi do danas, u sedmom razredu, ne mogu reći da se s nekim zaista skompao. Iz škole uvijek izađe sam. Kada dođe u školu stane negdje sa strane i nikome se ne priključi. Srce me boli kad ga vidim. Ima nekoliko djece s kojima znam da (barem ponekad) razgovara, ali to je sve daleko od prijateljstva.
Ne bih ga nazvala sramežljivim i tihim. Odličan je učenik, aktivan na satu, vidim da se i najstrožim profesorima obraća bez imalo ustručavanja. Doduše, s odraslima mu je uvijek bilo lakše uspostaviti odnos nego s djecom.
Teško mi je reći koliko ga druga djeca prihvaćaju, no nikada nisam primijetila ni dobila informaciju da ga netko baš odbacuje (pitala sam nastavnike u školi). Nije ni omiljen, to je jasno, ne može ni biti kad se očito drži po strani i mislim da ga pravo ni ne poznaju i da su prema njemu indiferentni. Ali ima npr. 2 dječaka koji ga dosta često zovu da ide na igralište, te 2 djevojčice koje ga zovu van. On nekad hoće nekad ne (češće ovo drugo). Imaju naravno i razrednu WhatsUp grupu – on se tamo nikada ne javi niti napiše ijednu riječ. Uvijek je samo promatrač.
Introvertom ga isto ne bih nazvala. Da on sretno i zadovoljno doma sjedi i čita, ili ima neku drugu zanimaciju, ja ne bih riječ rekla. Ne mislim da mora imati hrpu prijatelja niti tome slično.
No on želi društvo, voli nogomet, želi svaki dan na igralište, no najčešće se „prikrpi“ mlađem bratu i njegovom društvu. Neće ići na igralište npr. sam bacati loptu u koš, voziti se biciklom i sl. - želi to raditi u društvu. Zove ga netko od ovo malo „njegovih“, on neće, a nakon toga navaljuje na brata da ide van. Ako mali neće, onda je drama. Plače, moli ga ili nastupa agresivno i navaljuje. Ako pokušamo objasniti da je za njega dobro da se sa još nekim druži, sa svojom generacijom, plače ili se svađa. U redu je naravno da ide s bratom, ali ne može mali uvijek raditi oni što si stariji zamisli. Također, među njima je skoro 4 godine razlike, naravno da ni interesi i teme ne mogu biti uvijek isti.
Ne znam više što bih pokušala učiniti. Ima bezbroj prilika za socijalizaciju (u normalnim uvjetima, znam da prošla godina nije reprezentativna). Od rodbine, djece naših prijatelja, slobodnih aktivnosti na koje ide (jezici, nogomet, tenis…), naravno i škola. Ali on se nigdje s nikim ne skompa. Ode, „odradi“, a tu djecu kad sretne kao da nikada nije vidio. Kad je bio mlađi znala sam i ja pozivati nekoga da dođe k nama (od ekipe iz škole), i on se onda bez problema igra i vidim da je presretan kad mu netko dođe. Ali sad je prevelik da mu mi nešto dogovaramo, a njegova inicijativa nikakva : (.
Vidim da se ne može dovijeka družiti s bratom i njegovim društvom. Vidim da mu je krivo što mlađi brat uvijek ima cijelu listu koga zove da se nekuda ide. Vidim da voli aktivnosti za koje nužno trebaju drugi ljudi. Zato mi se čini da on nije sretan s onim kako stvari stoje. No zatvoren je i nemoguće je doprijeti mi do njega. Svaki pokušaj razgovora da nazove nekoga od ovih dječaka koji njega zovu za igralište, il ida napiše u razrednu grupu ide li netko van, ili da se javi nekome s nogometa…, završavaju s tim da se on ljuti, povuče, ispadne da ga nešto tjeramo….
Ako itko ima neka razmišljanja, iskustva….