eto da se i ja prijavim na ovu temu
trudna sam 16 tjedana i odmah cim sam saznala za trudnocu sam samoinicijativno prestala piti lijekove (fevarin i xanax). iako sam u stvari bila u nekom prijelazu iz fevarina u citram i xanax (dogadale su mi se jako ruzne stvari tada - bivsi partner me prevario s drugom djevojkom, napravio joj dijete i zatim ju natjerao da pobaci) pa mi sam fevarin nije bio dovoljan. citram i xanax sam pila dosta neredovito i vrlo kratko pa smo ja i psihica odlucili vratiti fevarin (koji mi je izgleda najvise pomagao i koji sam uzimala malo vise od godinu dana) + xanax. i to sam uzimala redovito, ali isto kratko vrijeme zbog trudnoce koja je veoma neocekivano dosla. psihica se slozila da prestanem uzimati lijekove. imam dijagnozu emocionalno nezrela licnost. iako imam ja malo vise toga :D
e sad..neko vrijeme mi je bilo cisto fajn i nisam primjecivala nikakve promjene. a onda ruzna kriza sustezanja, glavobolje, snazne vrtoglavice, ziiiivcanost, niska tolerancija na frustracije. mislila sam da cu uspijeti cisto snagom svoje volje biti dobro, ali sipak. sve gore ide. sve si nekako kontam da cu imati postporodajnu jer me i sada jako pere depresija. a i nakon prvog poroda sam imala ppd koja je cak imala neke crte psihoze i zavrsila hospitalizacijom na psihijatriji. i ablaktacijom, sto mi je silno tesko palo jer sam imala ogromnu zelju dojiti (cak sam neko vrijeme u bolnici namjerno povracala lijekove da mogu nastaviti dojiti kad se vratim doma).
nebi nikako htjela ponoviti scenarije nakon prvog poroda, i koliko god dijete bilo nezeljeno, imam volju i potrebu osposobiti sebe da tom djetetu budem normalna majka. a isto kao i prvi put, imam silnu zelju uspjeti u dojenju i necu odustajati od toga vjerojatno do samog kraja kad bi vidjela da stvarno ne ide.
od ovog mjeseca mijenjam psihijatricu i pocinjem ici navodno na prave psihoterapije (sa bivsom psih je to bilo vise manje pitanje kako si, kako je doma, kako se slazete tralala, nikakav konstruktivan savjet mi nije davala ustvari, niti smo obje dolazile do nekih zakljucaka u vezi mojih poremecaja).
uglavnom, ja valjda sve nade polazem u tu novu psihijatricu! koliko god crno izgledalo, ja zbilja vjerujem da u mom gradu ima netko tko bi meni mogao pomoci, pogotovo da mi ti dani provedeni s drugim djetetom (i prvim) budu...ukratko, onako kako bi trebali biti!
razmisljala sam i prijaviti se na grupe za pomoc zenama sa ppd, a potom polako ukljuciti i partnera i okolinu. mislila sam angazirati i doulu jer mislim da ce mi biti potrebna njena pomoc, pogotovo prvih tjedana kad dodjem iz rodilista (vise u vidu emocionalne podrske i pomoci oko djeteta, manje oko kucanstva).
pa eto, to je nekako moj plan za sad. imala sam potrebu podijeliti to s vama i vidjeti da nisam sama u ovome. javljat cu povremeno kako napreduju moje terapije i silno se nadam poboljsanju!