Snovolovka, pitala si u kojoj sam fazi pa bi bilo pristojno odgovoriti, jel tako ?

Iskreno, imam osjećaj da mi se život vrti oko lijekova, pas-mačka-kuća-drvo!

I kako su i godine tu (moja malenkost ima 43 god.), trudim se iz petnih žila oko moje curke.

Vjerujem da je mamama koje nemaju ovakve probleme, lakše.

Crni humor: bar se ne preznoje 2-3 puta na dan uslijed nervoze!

A uz to se trudim - i naravno xy pogriješim i pošiziiiim - da dijete ne primijeti moj kratki "fitilj".

Žao mi je što sam sad samo na lijekovima, bez psihoterapije i čim ću financijski moći, nastavit ću terapiju.

Nezaposlena sam tako da je trenutno situacija takva da nemam od čega odvajati.

Ako uspijem do dr. koju mi je moj psihijatar preporučio a radi preko zdravstvenog, krećem čim prije.

Život piše čudne neke priče - moja mama koja me dovela do ovog svega, sad je jedina osoba koju imamo na raspolaganju

za pomoć oko naše curke!

A prema njoj je, Bogu hvala, super - baka!

Za nevjerovati!

Moji susjedi iz djetinjstva i mladosti koji su se naslušali urlikanja, svađa i plača i znali što se događa,

pali bi u nesvijest da vide koliko se ta ista moja mama angažira oko moje curke.

Zapravo, ona sad kao da je 1.put prava mama - nama je bila ko one zločeste maćehe iz klasičnih bajki...