Pukla jučer - vikala, udarila dijete po guzi

Danas više nisam mogla - nazvala Centar za krizna stanja (više mi nije radila doktorica)...

Cure moje, dobro da nisam pala u nesvijest kad mi je dežurni psihijatar, nakon razgovora,

rekao:"Sad bih vas trebao prijaviti policiji."

Ja, šokirana - možete si misliti koliko! - pitam:"Kako to mislite?"

On mi je na to odgovorio da je po novom Zakonu već vikanje na dijete stavljeno u

kategoriju obiteljskog nasilja.

Sad me već poprilično spopao strah da će doći policija, ja završiti u najmračnijoj ludnici,

a što će biti s mojim djetetom???

Rekla sam mu da ga molim da me ne prijavi, da nisam zlostavljač - ajme Božeeeee!

Da sam je lupila točno 2 puta po guzi i vikala na nju - to je točno (nažalost).

Ali, zaboga, nisam zlostavljač!

Rekao je da naravno da me neće prijaviti, da ne brinem, ali da se odmah ujutro javim svojoj doktorici

i kažem da sam zvala Centar, ime doktora s kojim sam razgovarala i da obavezno kažem da mi se

snizio prag tolerancije s ovom terapijom te da je moramo promijeniti.

Bože moj, da mi je netko ovo rekao da će mi život ovako izgledati, rekla bih mu da fantazira i

to jako!

Cijelo vrijeme sam bila u kontaktu s njenim tatom, mojim nezakonitim (kako ga ja zovem) i

eto, došao je danas doma rano,ja popila Xanax...

Otuširala se (sad je bilo lako, dva dana se nisam mogla) i onda smo odveli Terr u park.

Cure moje, kakvo zlostavljano dijete, ajmeeee!

Evo je i sad kraj mene - spavamo skupa i neće ići dok ja ne idem..., stojim u čarapama na njenim

crtežima od kojih je napravila "papirnati tepih" na podu, vesela je, pjevuši i hoda s povećalom

oko mene...

Moram ići s njom u krevet (vjerojatno će i priča "pasti") jer je zbilja kasno a sutra je vrtić.

Oprostite ako sam preduga i preopširna.

Idem sad i sutra zovem doktoricu.