Xanax,Prozac i sl.u trudnoci

[Teica]

Cure moje, danas smo i moja curka i ja pukle i rasplakale se.

Prvo ona a onda ja.

Znate za onu izreku:"Bog svatko od nas daje upravo onoliko tereta koliko možemo

po(d)nijeti."?

Majka Tereza se u jednom intervjuu našalila i rekla:"Ponekad bih voljela da Bog ima

manje povjerenja u mene!"

(Nemojte se uvrijediti ako niste vjernice - umjesto Bog, može se upotrijebiti riječ

sudbina, karma itd. - što je kome bliže i prihvatljivije...)

Ja (to predobro znate, kuburim sa živcima a trenutno i sa ishialgijom) i ne mogu joj udovoljiti

u njenim zahtjevima u potpunosti.

Ne mogu održavati, ni 50 % od reda u stanu i životu na koje sam izdresirana

(moja mama je bila perfektni dreser, nažalost).

Tata nam je, nenadano, danas opet na poslu a isplanirali smo vikend.

Dakle, frustracija.

Iz ove kože ne mogu i mozak mi nalaže da spustim loptu na zemlju:

napravim ono što mogu i ne izluđujem se onim što ne mogu.

To kaže onaj racionalni dio ali ovog malog iracionalnog vražićka

(osjećaj krivnje i neadekvatnosti) bome nije lako pobijediti.

Imate li i vi takve konflikte u glavi?