Snovolovka, što kažu liječnici: hoćeš moći dojiti?

Moja malenkost nije smjela zbog lijekova...

Cure, noćas mi je iz podsvijesti "iskočilo" nešto što mi je prije dosta godina

rekla jedna psihologica.

Rekla je da ispod tuge i straha "leži" ljutnja.

A ta ljutnja je potisnuta jer nije bila dozvoljena emocija u djetinjstvu.

Drugim riječima, kao dijete si smio biti tužan koliko hoćeš, ali ljut/ljuta ne.

Za mene ovo drži vodu jer se ne mogu sjetiti ni jedne jedine situacije kad sam bila

ljuta.

Monopol na ljutnju imala je mama.

Tužna sam mogla biti, i bila sam, koliko god sam htjela.

Što kažete?

Imate li možda slično iskustvo?