Rodila sam u Merkuru 3. lipnja 2015., dva dana prije termina.

Trudovi su počeli oko 17 h. Mislila sam da sam nešto loše pojela i da me napuhuje. Nakon par sati pojavio se lagani krvavi iscjedak, tipičan za početak poroda. Otvorila sam valjda 20-ak tabova da pročitam više informacija kada treba krenuti u rodilište. Oko ponoći sam bila sigurna da mi je vrijeme poći. Pričekala sam dečka s posla, nazvali smo taksi, stigli u rodilište.

Tamo su nas dočekale dvije sestre i doktor Tomislav Kulaš. Dečko je uzeo stvari koje nisu trebale i vratio se doma. Zaboravila sam ga pitati želi li ostati sa mnom (iako sumnjam da bi mi to odgovaralo u ona tri sata najtežih bolova). Bila sam otvorena 5 cm, što je bilo dovoljno da me zadrže (mislila sam sve do tada da će me poslati doma). Izvadili mi krv, uzeli podatke, dali da potpišem neku papirologiju (bio je tu i neki papir za Večernjak u kojem objavljuju imena beba, ali sam to odbila). Prije nego što su me stavili na CTG sam dobila klizmu i nakon toga sam se istuširala. Išlo se na prokidanje vodenjaka, jer bi inače sve predugo trajalo. Plan poroda nisam nosila.

Kraj mene su od 3 h ujutro do 5 h ujutro bile dvije sestre i doktor Kulaš, koji bi se pojavio kada bih jače vrištala i govorio mi da se stišam. To nije bilo moguće, ali srećom najgori dio je prošao relativno brzo. Prije toga sam se uspjela zapišati od muke. Bilo mi je teško koncentrirati se istovremeno na disanje i održavanje polubočnog položaja. Spomenut ću da nisam išla na tečajeve, ali tehnika disanja stvarno nije neka kvantna fizika. Naravno, prvo su mi objasnili što i kako. Sestra mi je točno govorila kada treba uhvatiti zrak, pustiti, normalno disati, itd. To mi je dosta pomoglo.

Moje srculence, tratinčica, pilenkica, je došla u 5:05.
Kako sam opisala dečku par dana kasnije, osjećaj je kao da si primio paket sreće.

Stavili su mi je odmah na prsa. Sisala je dobrih, čini mi se, pola sata, a možda i više. Čudila sam se njenoj dlakavosti. Nisam imala epiziotomiju (samo masažu), ali sam se raspucala pa su za tih pola sata obavili šivanje. Doktor Kulaš je složio neku blijedu facu na glupost koju sam izmrmljala, ono kao da sam upravo došla sa planinarenja, a ne sa poroda "Hvala, bilo je ovo jedno neobično iskustvo, šta reć'."

Bol je užasna, ali istina je što kažu da se to vrlo brzo zaboravi kada primiš dijete u ruke.