 |
|||
Pocela sam vikati
Dakle, unatrag par dana cujem sebe da viknem dosta, kam se hoce tuci, kad ne zele u sobu spavat, kad ne zele otici s igralista, probam lijepo, ne ide pa viknem, uglavnom upali. To ne volim, niti sam takva, al ne ide trenutno drugacije. Ne zelim biti mama koja vice, kako to rjesavati drugacije?
Tj ne zelim da to postane obrazac, ucinilo mi se ko da cekaju da kazem sad je dosta
Isprobaju granice.
Sve je to normalno.
Ni moja neće u krevet dok ne viknem, a do tad med i mlijeko. Suradljiva, divna... Ali bez da dreknem neće prestati skakati i smanjiti brzinu.
Dobro ti se učinilo.Originally Posted by mare41
Ono što sad radiš je postavljanje pravila. Trajat će neko vrijeme (vjerojatno ne predugo) ali nakon toga stvari se srede i djeca nauče gdje je granica i da nema dalje. Moji su naučili čak i predobro - čak i kad je sredina ljeta i mi bi rado ostali negdje vani, moj stariji u pol 10 kaže da mu se spava i da hoće ići doma, he he he...
Ali dobro si nanjušila - vikanje stvarno ne treba zlorabiti, jer te prestanu slušati vikala-nevikala. To treba čuvati za slučaj hude sile. Btw. ja sam igralište rješavala tako da sam skupila stvari i krenula doma. Moji bi dečki nakon <50 metara dojurili za mnom. Ne znam - to ne mora biti pravilo. Možda bi pomogao neki "mamac" da ih privučeš s igrališta (nešto fino za večeru, sladoled...) ili čitanje dodatne pričice prije spavanja, čak i crtić (jedini u danu). Smislit ćeš nešto što odgovara tvojim curama. Dobru zabavu!
Kod nas pali dogovor unaprijed.
Idemo na park, ali ćemo ostati toliko i toliko, pa ćemo onda napraviti to i to, pa ići doma...
Da, nakon treće godine. Prije toga nemaju dovoljno dobar osjećaj za vrijeme, barem moji nisu imali.... Mlađi sin ga nema ni dan danas, he he he...
Mi tako već dugo... od prije treće godine... ali bez faktora vremena... prvo ovo, pa onda ono... može se.
Može se ali ne kod sve djece. Kod moje ovo ne pali iako ja oduvijek govorim što će biti unaprijed, njezina je reakcija uvijek plač, ljutnja i gunđanje jer ona u svojoj glavi ima to drugačije posloženo. Čupala sam kosu dok mi psihologica nije objasnila zašto je to kod nje tako, zašto je njoj toliko bitno da ima kontrolu.
Kako je Peterlin rekla i ja uvijek kupim stvari iz parka (nakon što sam 2-3 puta ponovila da idemo i najavila uvijek unaprijed da ćemo uskoro ići) i krećem i onda krene i ona ali uz plakanje i gunđanje kako je malo bila ( a bili smo cca 3 sata) i kako nikada ne ide u park ( a skoro smo svaki dan u parku) i kako joj nikada ne dam i tako ona svaki dan iz parka kući ide ljuta.
Kod neke djece ovo može se ne pali.
Pa kažem par postova iznad, moja je suradljiva (pitam se do kad).
Last edited by Mojca; 02.07.2015 at 10:06.
Ako je kao moj stariji, za sva vremena! Osim ako nesuradljivošću smatraš zahtjev za relativno ranim odlaskom u krpe, he he he....
I ja vičem..u zadnje vrijeme, neispavana sam zbog cicavca i umorna od stalnih bitki.
Najbolje je kad mi nakon cijelog dana (vrtić pa park od nekoliko sati pa doma igranje) prije spavanja krene tuliti da ne bi išla spavati jer se danas UOPĆE nije igrala i ona bi se sad malo poigrala..
Uglavnom, peče me savjest nakon vikanja i sram me bude. Ali živci su mi sve tanji, a umor sve veći.
Moja mlada ( suradljiva) tuli kad je umorna. Njoj je umor okidac za ludilo.
postoje dvije vrste vikanja.
ono kad roditelj gubi zivce jer je preumoran i dekoncentriran, i edukativno.
Edukativno je vikanje ono koje se koristi ciljano da bi se dijete resetiralo sa drugom zvucnom frekvencijijom .
Moj stariji sa ADHD-om i odlicnom slusnom paznjom super reagira na poviseni ton, ali samo ako je kratkog trajanje .
Točno tako.
Daješ do znanja da misliš ozbiljno, ali ne namjeravaš derati glasnice dulje od 5 sekundi.
Iskreno se divim mojoj prijateljici, koja samo malo promijeni boju glasa i postigne sve što obično roditelji postižu vikanjem.
Barem 50% zasluga za to nema samo tvoja prijateljica nego i njezino dijete.
Moj stariji je takav. Ma kakvo dizanje glasa - dovoljno je dizanje jedne obrve.
ALi zato mi je mlađi višestruko to naplatio.... he he he....
E ova moja je imala više sreće, obje curke su takve... možda zato jer ne žive u HR.
Ja sam puno vikala.Okidač bi bio umor u kombinaciji s skupljanjem svih negativnosti tog dana/više dana.I još sam sa djecom 0-24,nisam imala vremena se smirivati i puniti baterije,nego sam se samo praznila i praznila.Kažu "idi na kafu,radi nešto što voliš,prošetaj"-jest tako,ali šipak kod mene.Njih sam teglila svuda sa sobom,mirna sam bila samo kad spavaju,a to sam vrijeme provodila da bih uradila nešto po kući.Eto.Najgore mi je bilo njihov dan cendranja i drečanja, to me je znalo iscrpiti samo tako.
Sad da ne ispadne da je svaki dan bio tako.Nije.Bude toga svaki dan pomalo i ja budem mirna i smirena,ali skupljam,i onda...Počnem se derati i kao da nešto pukne u meni,ne mogu se prepoznati.Ni ja ne volim kad sam takva,posle se pitam pa šta se to desilo sa mnom?!
Radim na sebi,trudim se da što duže ostajem smirena.Sad su i one veće,pa je i umor manji.Imam vremena i da uradim nešto što volim,pogledam film ili pročitam neku knjigu.Lakše je dosta.
I nema više toliko deranja,samo povisujem ton.A i to se trudim da svedem na minimum.
Nije uvijek jedno te isto, nadjem nacine, skuzim sta trebaju, jedna pozdravlja ljulje i tobogan, ljubi bebe prije spavanja, bude to ok, al stalno nesto novo
ono sto me smeta je da se uzrujam i viknem, dakle nije edukativno, a drugo je da one cekaju da kazem stop, kad krene divljanje, to tako ide?
psihologica kod prijema u vrtic rekla da mame moraju biti vjestice i viknut, moj prijevod te izjave, a ja ne volim vjesticarit, a izgleda da moram
Da, ne vicem dugo i cesto, viknem dosta, ako ne upali viknem opet
jos nesto, drugu noc za redom budjenje s placem, ne smije joj se prici i dobijem pljusku, smiri se sama kad se malo razbudi, e sad, mozda mi zamjera grubi ton po danu? Nije to dosad radila
Sad ti je vrijeme za istraživanje koja metoda je najbolja za koje dijete - iako su skupa rođene, ne moraju nužno biti iste. Mojima je pomagalo da kažem "još samo malo, pa idemo", a i "stop" kad je trebalo. ALi to probaš pa vidiš. Nekome bolje odgovara najava, drugima bolje odgovara glasno i jasno "stop" bez prethodne najave.
Ima i drugih metoda motivacije (možeš to zvati i ucjenom) ali evo što sam ja radila. Nisam baš ponosna, ali tako je bilo: "ako se danas ne naspavate, sutra nećemo moći ići u park jer ćete biti umorni".
Moj stariji je bio (i još je) izrazito poslušan, on bi odmah poslušao, a mlađi bi se onda relativno brzo pokupio za njim (iz parka ili na spavanje...) Za ponašanje starijega nisam ni trunku zaslužna. Jednostavno je takav. Puno puta je i mene posramio, pogotovo kako je narastao - savjesniji je od mene.
Zbog mlađega sam povremeno morala biti vještica i zagalamiti, isto tako sad nabirem nos (bez dernjave, ali dajem do znanja da mi idu na živce) dok se pubertetski čarkaju. Baš su me neki dan podsjetili na neka druga vremena pa sam im rekla "Ufff, izgledate ko da imate 3 godine". Nekim čudom je upalilo, prestali su.
Last edited by Peterlin; 02.07.2015 at 13:32.
Shvatila sam vec neko vrijeme da dobije tantrum ako ne najavim promjenu situacije pa zato mahanje, pozdravljanje svega, ljubljenje beba, i da, to jos malo pa idemo pali
ostavila sam je na igralistu da krene za mnom, ona ostala i rasplakala se, to vise nikad
ucjene slabo pale
Izbace me iz takta kad krenu divljat, moja nervoza im jos i poticaj?
ima trenutaka kad je tuta pokakana, guza je za brisat, druga se naviruje u tutu, a ja ne znam kud cu prije, i nervoza krene
Dobro je dok je samo tuta pokakana, moj stariji je u takvom trenutku gurnuo prst u kakicu pa u usta! Sad je to smiješno, ali dok se događalo, osjećala sam se ovako kako si ti opisala - razvlačili su me na sve strane. Dobra vijest - s trećom godinom to prođe. Ne dok navrše nego negdje u toku treće godine. Sad ti je baš teško... Još su male da bi bile same, a pokretne su i svaki trenutak moraš nadzirati da ne bi bili prsti u vratima, sapun u očima, kakica u ustima i slično. Nešto spriječiš, a nečega se kasnije ovako prisjećaš.
Bilo bi super da imaš nekoga da te tu i tamo zamijeni, bar na trenutak. MM je 1x tjedno odvodio po jedno dijete popodne sa sobom k svojoj mami. Njima je bilo super, a i meni isto.
Last edited by Peterlin; 02.07.2015 at 13:48.
Imam ja pomoc, i mm je dosta doma, iako ima dosta obaveza, odu kod bake na igru, a ja tad raskrcim njihovo veselje, i stalno smo van, i stignem se odmorit, bar malo
ne svidja mi se uloga vjestice, a tata im je zakon, on je smiren i zabavan to malo sto je doma
Jucer je uspjela ugurat malo toalet papira u usta, dok sam to vadila druga se popela na stol
Ako je frka, strpaj jednu u krevetić ili ogradicu to kratko vrijeme dok obaviš što moraš s drugom.
Zbog takvih situacija sam ja dugo duuuugo imala "gajbu" iliti vrtić u kući, da maloga mogu staviti u kavez dok se bavim velikim (razlika je godinu dana, bilo je vjerojatno lakše nego s blizancima, ali opet - bilo je guranja prstiju u oči i svačega - znaš i sama).
Umjesto vikanja - nakon cega se svi ukljuceni osjecaju lose, pogotovo onaj koji vice (barem meni, ne svidjam se sama sebi kad izgubim kontrolu),
pali snizavanje tona.
Kad ga snizim, moja zna da nema dalje vuci-potegni.
Zna da iza toga ne idu nikakve lose posljedice, no kad snizim ton zna da me je zaista razljutila, to joj je signal kad treba stati.
OK, moja je sad velika, ali pali to i u mladjoj dobi, zapravo - sto ranije, to bolje.
Idem ja i s niskim tonom, al za to moram biti smirena
kimbici odavno ne pale, penju se iz njih
Onda im daj nešto zabranjeno - ladicu s čarapama, KVAČICE (joj, koliko je kod mene bilo deračine zbog nagnječenih prstiju, ali svejedno je to bila omiljena zabava), plastične zdjele (ubili su mi više od dva lavora, prestala sam brojiti), limene kutije od keksa koje proizvode paklenu buku, ali osiguravaju 5 minuta mira, KARTONSKE KUTIJE.... tatin alat (ali to je već trebalo paziti, pa su vikali "A ko me bu gledal?" jer se nisu smjeli igrati s alatom bez nadzora... )
Smislit ćeš nešto. Ako imaš neki stolić ili stolce, pokrij dekom - da vidiš kako će se zavlačiti unutra u kućicu, osigurat ćeš si malo mira. Naravno, napravit će nered, ali nema veze. Sve je to za mame i djecu.
* * *
Asocijacija - kak su moji dečki brzo narasli, užaaaaaas... Dobijem volju da vam se mnogima ponudim za kinderfrajlu.
Last edited by Peterlin; 02.07.2015 at 14:46.
Rado bi te primila
kakva zabrana ladica s carapama i robom? To im je omijena zabava☺, sator smo maknuli jer se guraju i potuku, probat cu kvacice
zaigraju se one, smiju i zabavljaju, al onda krene divljanje
Last edited by mare41; 02.07.2015 at 14:58.
Mi smo se već davno predbilježili.
mare samo da zagrlim, da ti kažem da se suosjećam i najvažnije DA ĆE USKORO PROĆI. Negdje s 2 god 3 mj smo riješili dramu odlazaka doma iz parka, odlazaka na spavanje i sl. (mada je park uvijek bio definitivno najgori), odnosno postalo je toliko rijetko da sad imam živaca za kompromise. Bilo je situacija kad mi je došlo da u torbi nosim kamen samo da imam pri ruci nešto tvrdo za lupanje vlastitom glavom od jada. Imala sam fazu vikanja, isto sam se brzo ulovila što radim i zašto - nedostatak sna, kronična iscrpljenost nakon više od 2 godine konstantnog bavljenje blizancima; fitilj je postajao samo kraći i kraći. Napravila sam najpametniju stvar kad sam otišla na put par dana SAMA.
joj, kod mene snižavanje glasa ne pali, nitko me ne čuje onda, ali kad viknem sve stanu
palilo je kad je prva curka bila sama, ili kad sam sad sama sa nekom
ne volim to vikanje, ali ima ih više od mene, i ništa drugo ne pali kad su sve tri skupa i počne njihovo deranje i natezanje
I ja vičem. Počela sam. Kad sam iscrpljena. Navečer kad u 23h ne želi još ići spavati. Mrzim se onda.
I feel your pain, sister...
Moja i muzeva obitelj su popriilicno glasne, tako da smo i mm i ja glasni.
Ja vicem, kazem ne, a ona opet i tu se zaderem. Ne volim kad ne slusa i najgore mi je vidjeti kad roditelj govori ne, a djete ne reagira. Iz drugog ne, koji je vikanje, ako nastavi oduzimam joj to ili je micem i tocka.
Shvatila sam da vicem kad sam vidjela od prijateljica facu kad sam graknula NE jednom djetetu koje je krenulo samo na ogromne stepenice. Ali po meni takve su situacije ok za vikati. I uopce ne kuzim njihovu reakciju.
Ali i gubim zivce i kad sam takva se ne volim. I to se trudim promjeniti.
i ja vičem i znam da je dvogodišnja faza opaka al iskreno ću reći moja starija kćer je vječno u toj opakoj fazi i s njom ni dan danas nisam uspostavila to da se skameni kad ja dreknem na neku opasnost ili nešto jako bitno..kako je mala dijete s pp bitno je zbog njene sigurnosti u budućnosti da stane na moj nalog. Sad su počela otimanja na igralištu jer ne želi kući, bacanja na pod, rušenja svega pred sobom..klasično iskušavanje granica. Samo čujem sebe kako vičem i to prelazi u moju frustraciju dok ostali baš i ne reagiraju..e da bi napravila nešto po tom pitanju sam se obratila defektologici , obzirom da smo okruženi milijunima terapeuta, pa se mislim ajde sad naučite me kako da dobijem taj "vojnički"autoritet jer svi napominju da mi je to s malom izuzetno bitno uspostaviti zbog budućnosti..Dakle krenuli smo na radionicu ... učimo
Uh, prenesi kad naucis
Budu dobre i predobre, a bude i svega
Kad se tuku kazem im mama to ne da, i uhvatim ih jedan dan kako govore mama ne da za nesto nebitno, sto dam, al valjda im ostane
Evo mene tu u vikačima. Sad smo 18 mjeseci, skoro 19, i situacija je ovakva: napravi nešto što ne smije, kažem ne jednom, dva puta, tri puta, pet puta, i ona dođe 6. put, gleda me, smije se i napravi opet isto. I onda urlam. Ali ne pali. Upali iz stotog pokušaja možda. I nemam više oružja. A ne mogu dozvoliti da radi što joj se prohtije. Ja sam tip - idem ja njoj objasniti zašto nešto ne smije, al ja ne vidim da to pali kod nje.
Muž ima metodu da se ljuti na nju ignoriranjem što mi je još gore jer on tako rješava svoje konflikte a meni to nije rješenje već trauma, pa to ne odobravam.
Frendica kaže da moram odlučno reći da ne smije, baš s takvim tonom u glasu.
Ako tko ima ideju, slobodno...
Nema drugog nacina nego stalno iznova ponavljati isto. Idealno bi bilo pri tome ne izgubiti zivce i kontrolu nad sobom te se ne pustiti isprovocirati do tocke da se pocne vikati. Ali, ne znam postoji li uopce mama kojoj to uspijeva. Iz mog iskustva djeca su daleko upornija od roditeljskog praga izdrzljivosti.
Ono sto takodjer moje iskustvo pokazuje jeste da objasnjenje zasto se nesto ne smije itekako ima smisla i daje rezultate. Bitno je samo objasnjenje maksimalno pojednostaviti odnosno prilagoditi dobi. Tako je djetetu od 18 mjeseci dovoljno reci (ponavljati!) tek npr. "to se ne smije jer je opasno". Ne treba nista vise od toga.
E, sad, ono sto treba znati je da su prvi rezultati vidljivi tek nakon podosta vremena. U nasem slucaju u dobi djeteta od 3 i pol godine ili kasnije.
Ignoriranje i ja smatram pogresnim nacinom, jer objasnjavanjem se stjece povjerenje, a ignoriranjem dijete ne dobiva povratnu informaciju i ne zna niti u cemu grijesi, niti sto se od njega ocekuje, samo se moze osjecati lose.
Last edited by Aurora*; 25.03.2016 at 11:08.
Kod mene pali da pokazem kako da ili sto smije, ako radi nesto sto ne smije. Jako joj je bitno da sto vise sudjeluje, onda super sve funkcionira.
Ako bas moras koristiti ne, onda je najbolje reci - ne zelim da to radis. Ili ljuta sam jer to radis. Podijeli s njom svoje emocije, ali smireno.
Kod R je velika prednost sto za svoju dob strasno puno razumije.
Last edited by bubekica; 25.03.2016 at 11:35.
O da...
Kod nas definitivno treba puno ponavljati. Vidim već par slučajeva gdje je to urodilo plodom.
Ali i par slučajeva gdje sam debelo zeznula, jer nisam bila dosljedna..pa jednom ne reagiram, jednom da...aarrghhh!
Ja se slažem sa tvojom frendicom, pogotovo u tom uzrastu.
Ima 18 meseci, tek si na samom početku učenja deteta. Ako ćeš sad vikati, šta ćeš kasnije?
Ovo podebljano je po meni greška, ako sam te dobro shvatila. Nemoj govoriti "ne" pet puta, makni dete iz te situacije već nakon drugog NE.
Inače te dete ne shvata ozbiljno - a možda te i ne razume. Ako ćeš objašnjavati, onda samo u par reči -tri kratke rečenice max. (mada je i to predugo većini male dece).
Ignorisanje deteta u uzrastu od 18 meseci - ne znam kakvi se efekti očekuju, ali meni je to okrutno i besmisleno. Ono, pa ne znaš ni da li te je dete razumelo, a ti se kao odgovorna odrasla osoba duriš na njega? Baš zrelo ponašanje...
Ja ne umem da sročim taktično kao drugi, pa ću netaktično-ne možeš vaspitati dete ako se sam ponašaš nevaspitano. Ne možeš ignorisati dete, a očekivati od njega drugačije ponašanje, a ako ti vičeš na dete pre ili kasnije dete će uzvratiti istom merom.
Ja na prvog nisam vikala.Sad nakon 15god.valjda imam manje zivaca.Pa vicem.
Iako dreknem najcesce kad je situacija opasna, a ne mogu u sekundi doci do nje.
Ja mogu ponoviti i objasniti milijun puta,ali kad se krene derati i bacati dojde mi da ju mlatnem.Udah-izdah.
Moja ima 2godine i sve kuzi.
Ignoriranje nema smisla....iako kad moja krene s bacanjem pustim ju da zavrsi i nakon toga se najcesce dojde zagrliti.....
Da, ovo ponavljanje "ne" gubi smisao. A MM-u sam rekla da ne primjenjuje svoje defektne metode na djetetu.
koje su to lavko?
Ono što je meni čudno - jer sam karakterno potpuno drugačija, ai i odrasla sam - da je toliko nekada divlja i rabijatna. Ja sam bila jako poslušno dijete, mirno, a ona je skroz drugačija. Pa mjerim svojim unutarnjim mjerilima, treba mi da se prilagodim na njene postavke.
Pa to igniriranje. jer ona to ne razumije. A on je odrastao u obitelji gdje se tako kažnjavalo. Za neposluh je bio ekskomuniciran. i to njegovi roditelji i dan danas rade jedni s drugim. Bolesno.
Pokušaj s pozitivnim afirmiranjem. I "ne" koristi samo kad zbilja treba.
Umjesto "ne diraj TV" kažeš "pusti".
Umjesto "pasti ćeš!" kažeš "budi oprezan".
...
Eeee, da...I kod mene je slična priča...Okreni se oko svoje šire rodbine (ili TM-a), možda ipak prepoznaš nekog sličnog njoj, geni su čudo
Kod moje divlje devojčice je palilo ovo što Mojca kaže, tj. pozitivan pristup-puno je hvališ kad uradi nešto dobro, a kad hoćeš nešto da zabraniš, skrećeš joj pažnju na nešto pozitivno: "Smeš ovo (pokažeš joj ili daš u ruku nešto), a pusti ovo". Ili čuveno "A vidi ono tamo, pusti sad ovo!"
Jedino što mojoj ćerki ne ide učenje na svom lošem iskustvu - ono, ako je 50 puta pala sa kreveta, pašće i 51. ako je tako naumila, i jednako će biti uvređena što je pala...
Ipak, moram reći da ta moja divlja i neposlušna ćerka NIKAD nije uzela u ruke nož sa stola, hemiju za ribanje kupatila ili bačeni opušak iz parka - mislim da deca ipak prepoznaju po našem ponašanju šta je nama potpuno strašno ili nedopustivo, i koje su nam stvari zaista bitne.
Last edited by pulinka; 29.03.2016 at 14:39.
Joj, ja sam naprosto smlavljena nekad njenom brzinom, dijelom zato što sam i ja statična ko spori lori, ali ona je stvarno posvuda i ima te neke divlje ideje, ja ne znam da li druga djeca to rade, valjda da...ali ona mora gurnut nos u sve, nosim je na rukama, ona otvara pretince, kuhinjske elemente i vuče van što vidi, spenje se na stolicu, sa stolice na stol, okreće gumbiće na aparatima, što god vidi, mora isprobati..valjda je to dječja priroda.
Ali nikako joj ne mogu objasniti da ne baca mokar veš sa štendera. Objašnjavala, ne objašnjavala..nikako.
I dodatno me nervira što je sad počela visiti po meni, posebno kad kuham, samo se zakelji i "mama digi, digi". I onda je dignem i ona gleda kaj radim. E sad tu hoću malo smiriti tu nestrpljivost i vježbati delayed gratification tj. naučiti je da se strpi, jer neću uvijek ispunjavati sve želje tako.
Kako vi vježbate strpljenje s djecom?
Posting Permissions
Reply With Quote