Ja sam puno vikala.Okidač bi bio umor u kombinaciji s skupljanjem svih negativnosti tog dana/više dana.I još sam sa djecom 0-24,nisam imala vremena se smirivati i puniti baterije,nego sam se samo praznila i praznila.Kažu "idi na kafu,radi nešto što voliš,prošetaj"-jest tako,ali šipak kod mene.Njih sam teglila svuda sa sobom,mirna sam bila samo kad spavaju,a to sam vrijeme provodila da bih uradila nešto po kući.Eto.Najgore mi je bilo njihov dan cendranja i drečanja, to me je znalo iscrpiti samo tako.
Sad da ne ispadne da je svaki dan bio tako.Nije.Bude toga svaki dan pomalo i ja budem mirna i smirena,ali skupljam,i onda...Počnem se derati i kao da nešto pukne u meni,ne mogu se prepoznati.Ni ja ne volim kad sam takva,posle se pitam pa šta se to desilo sa mnom?!
Radim na sebi,trudim se da što duže ostajem smirena.Sad su i one veće,pa je i umor manji.Imam vremena i da uradim nešto što volim,pogledam film ili pročitam neku knjigu.Lakše je dosta.
I nema više toliko deranja,samo povisujem ton.A i to se trudim da svedem na minimum.