mare samo da zagrlim, da ti kažem da se suosjećam i najvažnije DA ĆE USKORO PROĆI. Negdje s 2 god 3 mj smo riješili dramu odlazaka doma iz parka, odlazaka na spavanje i sl. (mada je park uvijek bio definitivno najgori), odnosno postalo je toliko rijetko da sad imam živaca za kompromise. Bilo je situacija kad mi je došlo da u torbi nosim kamen samo da imam pri ruci nešto tvrdo za lupanje vlastitom glavom od jada. Imala sam fazu vikanja, isto sam se brzo ulovila što radim i zašto - nedostatak sna, kronična iscrpljenost nakon više od 2 godine konstantnog bavljenje blizancima; fitilj je postajao samo kraći i kraći. Napravila sam najpametniju stvar kad sam otišla na put par dana SAMA.