 |
|||
lavko, nabavi kartonske kutije, srednje veličine, nekoliko komada... Nemoj joj dati istovremeno sve, nego jednu do dvije. Da vidiš raja kad se počne zavlačiti u to...
Ako uspijem naći stare slike, stavit ću kako je to izgledalo dok su moji dečki bili mali. Glavu mi je spasilo. Puno kutija, ali ne samo kutije nego i kvačice, plastično suđe, ladica s čarapama, plastične čaše (u raznim bojama) i druga krama... I alat, prvo igračke, kasnije pravi.
Evo slike: http://i.imgur.com/bBFbFfg.jpg
Nadam se da se vidi.
Odgovor na tvoje pitanje kako vježbati pažnju je jednostavan: zaokupiti dijete nečim drugim
Dok se samo sjetim kakve sam krivine sve izvodila.... cirkus!
Last edited by Peterlin; 01.04.2016 at 11:38.
Meni je kutija od mašine za suđe stajala pune tri godine u dnevnoj sobi, a stajala bi valjda i duže da se nije konačno raspala. Najkorišćenija i najožaljenija igračka u kući.
Lavko, daj njoj da "kuva" sa tobom-daj joj neko povrće, voće, keks, ili sl., i neku posudu i neka se zabavlja (posle treba sav nered i pospremiti, ali bar ne visi dete na nogavici dok se sprema ručak).
Ja sam obično veš kačila zajedno sa decom, oni su prvo samo dodavali iz korpe, posle sam pustila i njih da nabacuju sami na štrik, pa smo se zajedno divili kako smo to lepo uradili
Mi smo imali dva ona mala štrika u obliku kišobrana (http://www.miskone.com/sr/ostalo/kisobran-za-ves-178), i ako sam htela da se duže zabavljaju dala sam im da kače sami svoje čarape na njih (Mada mislim da sa 18 meseci još nisu motorički spremni za to, zaboravila sam kada su moji počeli).
U nas kutije traju najduze tjedan dana - dok ih macak ne unisti grebanjem
Moja će uskoro 19 mj i još ne vičem na nju....još
nina kod moje r. je svaka faza toliko kratka da sam se oko icega prestala uzrujavati. mi smo prosle vec i bacanja unazad, grebanja, samaranja, ugrize...
sto se vikanja tice, ne vicemo.
o da, zaboravila sam ugrize :D
Cini mi se da viknem rijetko, starije su pa ide razgovorom, a povisen ton ih rastuzi
I dalje imam zabrane, tata vise pusti, al razgovor i dogovor pali, ne uvijek, al sve vise
Dobro, kad je poceo paliti razgovor? I kad kazes mirno, poslusaju te?
Ja fino objasnim ali ona napravi opet isto i opet i opet. Znaci, uporna je.
I sad citam kako vasa djeca razumiju sto hocete i niko ne vikne..kakva su to djeca? Kako nikad ne viknete? Nikad nikad?
Ja viknem. Trudim se da ne ali viknem.
Vikala sam i kad sam imala samo jednog, a pogotovo sada kad imam dva hahara.
I odbrojavam, i prijetim, i objašnjavam, i kaznim mirnom stolicom, i....
Mislim da to sve ide u rok službe i usko je povezano sa karakterom i roditelja i djece.
A ja sam eksplozivnog karaktera, brzo poludim, pa se poslije ispričam, objasnim zašto sam tako reagirala, ljubim...
I trudim se da promijenim te svoje obrasce i budem bolji roditelj.
I tako... rastem i ja s njima
lavko ja se derem na muža :D, jel ti sad malo lakše
Ja vicem stalno. Rijetki su petci da ne vicem. Ono sto me ubija u pojam je cinjenica da ako ne vicem ne reagira. Luda sam vise. Nekidan sam mu tocno tako i rekla...da zar ja moram urlat ko slon da bi on reagirao.
Stalno si govorim necu vise, maknut cu se i brojat do deset. Ali kad mi se zivci nategnu vicem.
Danas sam slušala vikanje nekog tate sa školskog. Bit će toga još više kako dolaze lijepi dani. Prošle godine sam to počela primjećivati i činilo mi se da je odgoj više potreban tim roditeljima nego njihovoj djeci. Kako je to meni ružno i čobanski, ne mogu to opisati. Više zvuči kao da se pretvara i galami da pokaže drugim roditeljima kako je tu i kako on odgaja, nego to što mu je stalo da dijete ovo ili ono (ne)napravi. Nadam se, ali stvarno se nadam da se neću u to pretvoriti.
Maca i giuseppe, hvala na iskrenosti...
Ne znam kako vi ostali shvaćate vikanje, ni ja ne urlam, ali ponekad pričam s uskličnicima. Trudim se što rijeđe a i kad viknem, pokajem se. Ali ne živim u zen oblaku. Mislim da nitko ne živi. Ili nema dijete hahara.
Tako je. To nam je nekako i svrha...da rastemo. I da se trudimo.Originally Posted by maca papucarica
I trudim se da promijenim te svoje obrasce i budem bolji roditelj.
I tako... rastem i ja s njima
Stari marin post, ali to i mene muči. Ona se ne voli maziti, mene konstantno muči da nisam ja kriva, ja nju doista mazim i ljubim, ali ubija me to žderanje da možda nisam ja zaslužna.
Nisi. Djeca (i ljudi) se razlikuju. Nisu svi ljubitelji maženja. MM je veća maza od mene. Moj stariji sin je i danas velika maza i kaže "dođi mi izmasirati leđa" nakon što se umoran vrati iz škole. Mlađi nije maza. Njegove prve riječi bile su "pusti, dolje i sam". Jutros ga budim i pitam da li mu trebam pripremiti gablec jer ne znam napamet koliko sati ima u školi... Odgovor: Sam ću. Kraj priče.
Nema to veze s našim postupcima. Btw. ja nisam tip koji bi galamio, ali kad ništa nije funkcioniralo, bome sam i to činila ako je trebalo opasno ili neželjeno ponašanje prekinuti na brzinu.
Lavko, da ti odgovorim, nisam ja, mi krivi za njihov temperament, imala je i tantruma, a vrlo je emotivna, stalno nas ljubi i grli, i mi nju, seka nije takva maza
Peterlin, ko da imam presliku tvojih, ova koja je manja maza sve mora sama, skroz se sama oblaci, al krene zivac ako ne ide, tu nema vikanja, moram njezno joj pomoci
I ja sam počela vikati
I bas sam tuzna zbog toga ali malena je ušla u neku groznu fazu- samo bi se svađala, uvijek mora kontrirati, kad si nesto zamisli u stanju je pola sata oko toga pregovarati, svađati se pa na kraju i plakati.
Tesko mi je ali nikakve metode ne pale- objašnjavanje, dogovaranje, odvlačenje pažnje- ma nista. Neki dan smo se pola sata raspravljale jer je ona htjela u park u balerinkama- na kraju me dovela do toga da sam viknula- ili obuj tenisice ili ne idemo nikud.
Danas je udarila tetu u vrticu- nikad do sad nije udarila nikog, ne znam gdje je to vidjela, mi ne udaramo, uzas.
Ali kaze teta da se ispričala, sto znaci da je itekako svjesna da to sto je napravila nije dobro.
Jedva cekam da prođe ta faza, a nadam se s njom i moje vikanje.
Gabi, moje si međusobno kontriraju, strasna faza, tipa jedna kaze za nesto ocu, druga odmah uletava neces, pa unedogled dok to ne prekinemo, ma za sve kontra
Mare, ako te tješi, ja se s time borim već 20 godina i još mislim da je i meni i njima to samo faza
Šalu na stranu... i ja povisim ton u nekim slučajevima i vidjela sam da pali kod ovom malenog. No ne koristim to prečesto, jer znam da onda neće imati smisla. Šaljem vibre da galama ne pređe u naviku
A nadam se da je do temperamenta, svatko se češe gdje ga svrbi, pa ja mislim da moja emocionalna neadekvatnost uzrokuje kod nje takvo ponašanje, ko što kaj ja znam, mame dijabetičari, sigurno jako paze da djeca ne jedu šećer..
Ali da smo sve jadne kad vičemo, jesmo. Ja bih se odmah ispričala njoj.
lavko, pokušaj se ne opterećivati previše. Djeca nas moraju upoznati onakve kakvi stvarno jesmo - nismo idealni, imamo svojih mana ali smo DOVOLJNO DOBRI roditelji. Od silnog truda da budemo savršeni često sami sebe dovedemo do nepotrebnih frustracija.
A vikanje je potrebno, pa i nužno u IZNIMNIM situacijama koje zahtijevaju takav pristup. Ako vidiš da klinac ide prstom prema peći, zaurlat ćeš NE! i to je jedino ispravno. Ako vidiš da trči prema cesti, isto tako ćeš pojuriti za njim i zaurlati NE!
Daklem, vikanje ne treba biti standard na dnevnoj bazi. Dijete mora znati da mora poslušati podignuti glas jer je riječ o izvanrednoj situaciji, a ne o ljutnji. Ako se deremo svakodnevno i često, neće nas poslušati u ovakvim situacijama kad je stvarno bitno.
Lavko, ja se i ispricam, al i objasnim zasto sam tako reagirala
I ja se ispričam.
I smatram da je nužno vikati u stvarno opasnim situacijama.
Last edited by Mojca; 07.04.2016 at 12:54.
haha, ima jedna scena iz serije "Kako sam upoznao vašu majku", ide ovako (ispričavam se što je na engleskom):
Lily: Don't Ted-out about it.
Ted: Did you just use my name as a verb?
Barney: Oh, yeah, we do that when you're not around. "Ted-out": to over think. See also "Ted-up". "Ted-up": to over think with disastrous consequences. For example, "Billy Tedded-up when he-"
Ted: All right, I get it
Počela sam i ja vikati. Kad sam umorna a one nemoguće. And I feel like shit afterwards!
Krenuli na unicefovu radionicu prve tri su najvažnije. Malo motivacije.
Ne reagira zato jer uvijek vičeš. Tako logično gledajući sa njegovog stanovišta. Probaj idući put ledenim glasom i "onim" pogledom reći ono što želiš da učini ili ne učini. Ali, čuvaj to za stvarno bitne situacije. Ako vičeš ili naređuješ svakih pet minuta, nikakva korist od toga.
Probaj zapisivati jedan dan kada si i zašto vikala, možda vidiš da se može i bez toga.
Nekad moraš povikati, ako su u opasnosti, ili spremni napraviti veliku glupost ali vikanje treba stvarno skroz smanjiti. Zašto vičeš? Daj primjer. Kad se ide penjati nekamo? Probaj reći, jasno, glasno i odlučno: Stani!. Vjerujem da će se okrenuti na strogoću u glasu.
Ili, što je možda i bolje, pusti neka se popne, budi blizu i vidi može li to. Učenje samostalnosti, važna stvar u odgoju djeteta, a ubistvena za mamine živce
Potpisujem, samo neka ne pređe u naviku.Mare, ako te tješi, ja se s time borim već 20 godina i još mislim da je i meni i njima to samo faza
Šalu na stranu... i ja povisim ton u nekim slučajevima i vidjela sam da pali kod ovom malenog. No ne koristim to prečesto, jer znam da onda neće imati smisla. Šaljem vibre da galama ne pređe u naviku
Ne vidim zašto se treba ispričati, ako si bila u pravu kad si zavikala. A ako smatraš da nisi bila u pravu, zašto si vikala
ja sam odlucila da zelim vikati kad je to potrebno, npr kad se problizava uticnici ili necem opasnom, viknem NE! to je dovelo do toga da smo nekidan bili vani i dijete je stavilo kamencic u usta, ja sam viknula ne i odjedanput se vise ne zeli igrat kamencicima. place. nekad moram reci ne ali svaki put se rasploace u zadnje vrijeme.
isto tako, i nekidan dok sam imala posla, dijete je bilo u kreveticu (na par minuta, jer je tamo najsigurnije dok obavim neki kucanski posao) i stalno je grintala, ono ne plakanje nego ne znam bas grintanje i ja onako umorna neispavana sjecam se da sam rekla ma daj oces vise prestat..i to nije bilo vikanje ali ljuta sam na sebe zbogh te reakcije. pricam ja s djetetom, igramo se, ja se trudim da svaki tren provedemo aktivno u igri a ne da dijete radi nesto a ja nesto stoto...ali ujutro dok obavim nesto vec 2 puta sam ga stavila u krevetic i isto je bilo grintanje a ja nervozna jer se trudim sta prije obavit posao da mozemo ic provest vrijeme zajedno kvalitetno..a stalno cujem neko grintanje...stvarno se trudim, ali sam ljuta na sebe zbog tog dogadaja
Joj, da ti budem iskrena, mene je to pralo isto, hoćeš se posvetiti djetetu, a imaš posla, pa se grizeš zbog toga..ma znaš što, malo sam tu olabavila, pa moraju se polako učiti čekati. Ne može mama biti uvijek na rasplaganju. Moja isto milijun puta ponovui mama, mama kada nešto radim. Prije bih joj fino objašnjavala po pola sata zašto ne mogu s njom sada raditi gluposti, ali sada kažem - pričekaj 2 minute (3,4,5 minuta) i mama će doći. I učim je da zna što znači pričekati.
To ne znači da ja radim po sat vremena nešto dok ona urla za mnom, to znači da mora naučiti pričekati koju minutu.
I ne grize me više nikakva savjest. Osim ponekad.
ma sad ovih dana mi je bas neobicno..ne tesko nego jednostavno moram se bolje organizirat da izbjegnem nervozu kod djeteta ...
evo danas umjesto da izademo, ja sam odlucila da cemo uzivat u kuci i igrat cemo se....nakon nekog vremana igracke su dosadile, pa malo umor, pa svasta ponesto....a jos nije bilo vrijeme za spavanje..i ja sam odlucila da odemo malo do parka ...cisto malo da promjeni okruzenje pola sata.
dijete ima 14 mj.
presvukla sam majicu i obukla patike djetetu, ja sam se trebala tada obuc. i onda je dijete pocelo ne plakat nego ono nesto bunit se ne znam kako bi nazvala....i ja se sva nervozna trudim sta prije obuc a ne mogu na dva mjesta....usput se oznojim i iznerviram, dodem do djeteta, a majica skroz mokra od zubica jer bali...onda dal presvuc opet ili stavit ispod majice onaj slimcek...i onda se pitam zasto uopce izlazimo van,. mozda bolje da sam uspavala dijete, mozda fali sna. ipak smo izasli i ispada da je to bio pun pogodak..dijete veselo, zaigrano, bila i moja prijateljica s nama...smjeska joj se cijelo vrijeme. znaci, greska je u meni....ja ujutro sve laganini a ocito ne valja tako...ili mu ja dosadim po cijeli dan...
jer zadnjih par dana stalno je tata tata glavni....mozda osjeti moju nervozu. (ali nisam ja nervozna cesto da se razumijemo..ja se trudim igrat,crtat,pplesat,pjevat,kockice, boje...). za tatom zadnjih dana place kad ga npr nosi pa ga spusti..a meni to nikad ne radi. ok sad i ja kuzim da pisem gluposti...ali npr ja vicem NEEEE kad se priblizava uticnici, necem opasnom i onda se rasplace ali moj posao je da ga stitim i cuvam a ne kad ostali ne pa hahahahaha ne pa hahahahha i dijete ne kuzi da ne znaci ne kad se smiju i govore ne. ja se zaderem NEEE i onda se dijete prepadne..
jednostavno, zelim bit zabavna i najbolja sta mogu...i ljutim se na sebe, moram se potrudit vise i organizirat tako da dijete ne dode u fazu da mu je dosadno....
Sve kuzim ali ne slazem se sa tadnjim-da se moras jos vise potruditi da mu.ne bude dosadno. Ma trudis se non stop koliko sam skuzila. To je jedna od zamki, ta stalna animacija. To sam ja radila. Onda vidim da je njoj super kad se stalno kreveljim. Al to nije moja uloga. Mozda dedina je, moja nije. Ja jojmoram i zabraniti i naljutiti i, na kraju odgojiti. I zato mira nauciti malo cekati. Nositi se sa svojim frustracijama. Nemoj se sad ubijat od posla jer nikad neces moci biti non stop posvecena djetetu. I to je ok.
Alisocka, da, često smo sami krivi što su grintavi. Npr uvijek trebamo najprije sebe obuć pa onda tek klince. Ako slučajno prije nju obučem ona već visi na vratima
Lavko, mislim da se možemo i kreveljiti i imati autoritet. U principu ja želim da me dijete sluša jer mama zna najbolje
Imam sreću što je moja curka dosta razumno dijete, obavezno se javi kad je zovem ali svejedno još je premala da bi vika imala neki odgojni učinak. Mislim da ćemo tek tamo iza druge godine moć pregovarati i dogovarati.
Ma daj, zašto ovako razmišljaš? Pa, samu ćeš sebe poludjeti.
Nema ni jednog razloga zbog kojeg bi se TI trebala truditi da djetetu ne bude dosadno. Zašto? I zašto mu ne može biti dosadno?
Dijete je dio obitelji, koji će tu biti jako, jako dugo. I sad ćeš ti sva te silne godine skakati da djetetu ne bi bilo dosadno. Tko skače oko tvoje dosade? Dijete je tu da se uklopi u obiteljski život, svi se prilagodite jedno drugome, ali dijete nije razlog da se sve u kući okrene naglavačke. Dobro, prvih mjesec-dva je kaos, ali nakon toga, radi sve normalno. Oko djeteta trebaš obaviti higijenu, hranjenje, to ne možeš drugačije, ali sve druge poslove radi kao prije, sa djetetom uz sebe.
Ako se tako postaviš od početka, dijete će to prihvatiti. Naravno da se morate igrati, ali i svaki posao može biti igra. Tako dani sa malom bebom puno lakše prolaze.
Mene prepadne kada se ona prepadne, a sada pazite ovo, nikada ne galamim. Kažem srednjim tonom, lagano "ne", jer stvar koju taj čas ima ne predstavlja opasnost, ali nije za žvakanje. Recimo slušalice. I ona se trzne. Pa sada kada tako nešto izvodi prvo je imenujem, i onda kažem "ne". Malo se glupo osjećam jer istu taktiku imam sa psima.
kod pesa to funkcionira?
Da.
moj je u dobi od dvije - tri godine bio gluh na sve sto sam rekla. upalilo je jedino da ja predvidim sto ce se dogoditi i to sprijecim. ili ga usmjerim na ono sto ja hocu. onda sa cetiri sam govorila puuuno puta, ponavljala ko papiga dok nebi poslusao. nije bilo dugog vijeka pa sam vikala, onda sam skuzila sa 5 godina da uopce ne reagira ako ne viknem , da je tako naucio. sada dodem isred njega kazem mu u oci sto treba i ako ne ide izvrsim sto sam namjeravala
Ja svojoj govorim: Fuj to. I takoder imenujem i kazem ne. Istina, tako sam i stene odgajala. Ostalo miali ja viknem i to cesto i ostaje na tome. Meni su zivci posteno naceti sa troje djece. Trudim se , valjda ce biti bolje.
Poslano sa mog LG-D855 koristeći Tapatalk
Totalno se slazem s Beti. Dijete se mora uklopiti u obitelj i obiteljsku dinamiku.
Sto se tice ovog autoriteta i kreveljenja...nisam mislila da se ja s njom ne kreveljim, ali nije da se samo kreveljim.
Imamo neki okvir koji se postuje, a unutar tog okvira radimo svasta.
Odgoj je odgoj. Nema baš nikakvog razloga da ne koristiš istu taktiku sa djetetom kao i sa psima. Bitno da daje rezultate. Na onom topicu o odgoju pasa bilo je puno sličnih primjedbi, da je odgoj mladog psa sličan odgoju djeteta. Učiš ih što ne smiju, a što je poželjno. Ti si imala iskustva sa psima prije nego s djecom. Zašto ne bi sada iskoristila svoje znanje?
I ja spadam u vikače ali se trudim smanjiti na minimum jer vidim da stariji poprima taj obrazac komunikacije.
Za mlađu je bitno na vrijeme obaviti večeru i spremanje u krevet jer ako profulam nastaje kaos gdje ne pali ništa osim čim prije je strpati na spavanje što je popraćeno morem suza.
Stariji nije maza mlađa se ne skida sa mene (drugo ime joj bi moglo biti "mama će"). On mrgud ona veseljko totalno su različiti. I sad ti balansiraj i budi cool. Stvarno me dobro treniraju.
Imam nedoumicu i ne znam kako riješiti situaciju. Na moru smo i N je turbo aktivna, nema mira sekundu. Kad se ujutro probudi, prvo sto kaze je: vaniii..da hoće van. Od te uzbuđenosti svim sadržajima nema vremena ni jesti, valjda misli da će propustiti nekaj. I scena nastaje u restoranu. Jucer i danas smo bile same na rucku i ona ne zeli.jesti, hoce opet van. Ja joj objasnim da priceka pet minuta da ja pojedem i da moze gledati crtic na mobu ili crtati. Nece, hoce van. Ja objasnim ponovo, ona samo istrci van, bez pardona. Ja je vratim u restoran, ona sad pocinje vristati i opirati se rukama i nogama. I tu je gotovo, izvodi tantrum. Meni tlak na milijon. Uzmem je, kazem sad idemo doma, platim i odnesem doma na rukama. Ona kao da ne kuzi zasto. Doma joj na miru ponovo objasnim sto je lose napravila. Onda se smirila.
Sto u takvim situacijama? Kako postupiti? Citam da se strpljenje vjezba, ali kad je pocela vristati, nis vise nisam mogla vjezbati.
Paaa, ne znam koliko imas vremena...Mozda mozes primjeniti taktiku kao kod pasa...tj. slicno...
Nisam pohvatala koliko je gdjica stara, no...
Prije odlaska u restoran razgovor: kud idemo, sta cemo raditi I sto se od nje ocekuje.
Ne kad posizi, vec minutu dvije ranije (npr. kad pokusa zbrisat), pod ruku I doma. Kad se smiri, ponoviti razgovor I ponovo u restoran.
Ako proba opet pobjeci, opet pod ruku I doma. Ponovo razgovor i ponovo u restoran.
Ili pustis sve kvragu, jedes s nogu i cekas bolja vremena. mislim da je to opustenija opcija. Zasto bi si upropastila godisnji?
Malecka nema još ni dve godine, zar ne?
U situaciji koju si opisala - na moru ste i ne možeš da dovršiš svoj ručak - ja bih detetu upalila crtać čim ona završi sa svojim jelom, bez puno priče i pregovaranja. I još bi joj u tom zombifikovanom stanju uvalila poneki zalogaj u usta ako mislim da nije jela dovoljno.
Dete je malo, strpljenje joj je kratko, promenili ste celu životnu rutinu. Pri tom ste na mestu gde želite da uživate, a potrebno vam je obema da pojedete čestit obrok da biste normalno funkcionisali. Ja mislim da nikome neće biti ništa ako učenje strpljenju sačeka neka prigodnija vremena, naprotiv, ako obe budete mirne, opuštene i site dan će sigurno proteći bolje nego ako je mama gladna a dete van sebe od besa. Pet minuta crtaća, ili bilo čega drugog jednako primamljivog detetu, sigurno ne može napraviti štetu uz tako zanimljiv ostatak dana.
Male su šanse da dete mlađe od dve, pa i tri godine, sedi strpljivo i čeka da mama dovrši ručak, a još manje šanse da dete uopšte razume zašto je to potrebno.
Upravo tako. Em jeftinije, em zabavnije. Sunce, more, topla pašteta, pomidori i pola kile kruha. ihaaj!
Posting Permissions
Reply With Quote