Citiraj nanimira prvotno napisa Vidi poruku
Slažem se Peterlin, ali jel ti meni vjeruješ da je ovo što ti pišeš meni ideal

Naime, ja nisam takva, sklona sam užasnom samookrivljavanju, grižnji savjesti, a o tome koliko se kritiziram da ni ne pričam..tako da se moram jako jako truditi da se to ne očituje u njezinom ponašanju.

apsolutno se slažem da im treba pokazati zube, samo imam problem (vjerujem i Lavko) što se tad osjećam ko "poslednje govno" doslovno, kao da sam joj napravila takvu nepopravljivu štetu da se nikad neće oporaviti...dijelom je to i iz moje osobne prošlosti gdje sam bila zlostavljana i zanemarivana od strane oca a mama je uvijek glumila žrtvu i ponavljala da je to način discipline...jadna ona, majko moja..tako da meni roditeljstvo jako teško pada jer P. izvlači iz mene ne samo ono najbolje nego i ono čega se ja najviše bojim - da ne postanem roditelj kakve sam ja imala...

Uopće mi roiteljstvo nije došlo lagano, od trudnoće na dalje... i puno puta mi se dogodi da se ulovim u razmišljanju da nisam dobra majka i da sve što radim radim pogrešno. A onda ju pogledam i skužim da do sad nisam baš nešto zabrljala
Ma svatko to prođe, u većem ili manjem opsegu...

Postoji termin "dovoljno dobra majka" (Donald Winnicot - ima literature o tome, knjiga se zove Dijete, obitelj i vanjski svijet) koji označava da ne moramo biti savršeni roditelji da bi savršeno odgojili svoju djecu.

A ako te zanima kako zaobići greške vlastitih roditelja koje su ti naštetile, uzmi knjigu Otrovni roditelji (Susan Forward). Ne mora te netko zlostavljati bičem da bi ti naštetio...ali tješi se - tvoje roditelje je isto netko odgajao i napravio hrpu grešaka, ne znajući bolje.

Ali ja bih (kao što i jesam) "batalila" svu tu literaturu i okrenula se ne toliko djetetu, koliko sebi: glumila bih (kao što i jesam) da sam baš takva osoba kakvog bi roditelja poželjela svom djetetu. To radi i daje rezultate u sasvim pristojnom kratkom vremenu. Eh, sad - gdje je caka: povremeno čovjek sklizne u "stare tračnice" i zaurla, reagira živčano i svakako. Nema ti to veze. Tvoje dijete neće biti na šteti ako taj tvoj nastup NE PREVLADAVA nego predstavlja izdvojene epizode izazvane djetetovim nekakvih ekscesima.

Nemoj sebe okrivljavati, nego se probaj resetirati - kad zaurlaš, reci djetetu "Oprosti, mama nije tako mislila - boli me glava i nisam baš dobro. Pomoglo bi da se malo smiriš..." (ili što već očekuješ od djeteta). Nevjerojatno, ali to djeluje, pomaže i djetetu i tebi.

Vjeruj da znam o čemu govorim - ja sam dijete majke koja me je nekako uvjerila (čak i ne svjesno) da sam ja osobno odgovorna za njezinu sreću. Trebalo mi je duuuugo da se toga okanim, a sad sam u procesu da nju resetiram (imam iskustva s vlastitom djecom koje sad primjenjujem da izgradim kvalitetan odnos sa svojim roditeljima). I znaš kaj - i to funkcionira. Ne uvijek, ali dovoljno često. Ispalo je da sam ipak dovoljno dobro dijete pa se puno bolje osjećam. Pa ako mi je za to trebalo pol života, neka je, nema veze...