Joj, daj, nemoj, kakva ozbiljnost tona? Neki ljudi to ne mogu izvest. Ja imam dva tona. Glasni i umjereni.
 |
|||
|
|
|||
Joj, daj, nemoj, kakva ozbiljnost tona? Neki ljudi to ne mogu izvest. Ja imam dva tona. Glasni i umjereni.
Jel moguce da ne razumijes na sto sam mislila?
Mozes reci ne jako glasno a da je mlako, al nema veze. Zaboravi, ocito ti je to ok.
Esit: tek sad vidim ovaj dio da neki to ne mogu izvest, ok .
Posljednje uređivanje od Lili75 : 16.01.2021. at 22:19
reci kako god, samo da shvate da nećeš pristati na sve što im padne na pametzutaminuta prvotno napisa
Ne je ovako dosta kratka riječ. Za troje vrišteće djece.
Da ga kažem jednom, ali glasno?
Više puta, umjereno glasno?
Ili onako u pola glasa priđem svakom s leđa i šapnem "ne"?
a nekad i ignoriraj, ništa se neće dogoditi
Gle, Lili, jednostavno, kad viknem onda se stresu. Što malo znam o psihologiji vikanje=gubitak kontrole nad sobom, zašto bi me tad percipirali kao autoritet? Kad kažem umjereno ne čuju. Doista ne čuju od vlastite vike.
Zapravo, ne shvaćam, zašto u vojsci narednici viču? Il je vikanje poželjno. Evo, totalno sam se izgubila. Ali nemam uvijek vremena za objašnjenja.
Evo ovako zuta.
pa sjeti se Pavlovića kad su ga pitali zašto viče na ljude - rekao je da kad nešto kaže normalnim tonom, da ga nitko ne sluša
i učitelji i profesori viču kad moraju utišati djecu u razredu, nije to ništa posebno, a ni gubitak kontrole, jbga, nekad se mora, nije sve u životu cici-mici
Ja sam primjetila sa svojih troje, da najbolje funkcioniramo u rutini, kad znaju što kada slijedi i koja je njihova uloga.
To ne znači da nije bilo dana kada smo bili van rutine. Ali to su bile iznimke, a ne pravilo.
I sve to prođe, djeca su svakim malo starija i više razumnija, i bude lakše.
Treba izdržati i ne biti strog prema sebi.
Poslano sa mog Mi 9T koristeći Tapatalk
Ajme, pa postoji vikanje i vikanje.
Jedno je glasna, a mozda i izuzetno glasna komunikacija jer u suprotnom primatelj ne cuje (mozda je bucno, mozda su nagluhi...).
Drugo je glasna komunikacija jer je osoba izgubila kontrolu i urla jer joj nista drugo nije uspjelo.
Pa, ne radi se o glasnoći, nego o načinu.
Stavu. Pogledu. Odlučnosti.
O tome da shvate da ti neke stvari ne dozvoljavaš.
O tome da imaš granice.
Ništa im neće faliti u saznanju da imaju granice. Naprotiv, tako se i odgaja. Neka tvoje granice budu široke koliko god želiš, ali negdje ih postavi.
Sigurno ti nije lako s troje djece u tri godine, ne znam kako bih ja u toj situaciji. Ali, moraš. Dan po dan.
Iskreno mislim da si si napravila medvjeđu uslugu sa uzimanjem Bandićeve mjere, s obzirom da djeca ne smiju ići u vrtić.
Ali, napravila si najbolje što si mogla i što možeš u ovom trenutku.
Ja, sa jednim djetetom od 4 godine koje trenutno ne ide u vrtić, što zbog praznika, potresa korone vidim koliko fali trčanje, divljanje i druženje.
Pola sata kruga po kvartu i nešto malo igranja na hladnim spravama nije dovoljno.
Doma mi dnevni boravak izgleda kao da je bomba pala. Nema svoju sobu, tako da je osuđeno na igranje u dnevnom boravku.
Probaj imati neki red, ali skidam ti kapu na zabavljanju i hendlanju troje male djece samoj, u isto vrijeme cijeli dan.
Meni dolaze na igralištima ljudi s jednim djetetom koji tvrde da im dijete ne ide u vrtić jer se zaredaju prehlade, upale, itd. jedna za drugom. Koji bih posao zadržala da mi djeca dva tjedna rastežu s prehladom? Ne krene inkubacija virusa svima sinkronizirano i ne stanu simptomi odmah svima odjednom. Kod jednog se razvije u četvrtak, kod drugog u subotu, sljedeći dobije u nedjelju i onda agonija i nespavanje sljedećih četiri dana. Tjedan, tjedan i pol. Pa ponovo za dva tjedna. A ja nemam pravi baka servis. Nemam podršku. Da sad moram balansirati između posla, vrtića, covida, prehlada, završila bih u Vrapču.
Usto, ne vidim kakvu to prednost imaju vrtići jer kad prolazim kroz bilo koji vrtić vidim da se djeca dobi 4g-5g stisnu sa strane i ne igraju se već se ko babe drže. Nisam uočavala naprednije socijalne vještine kod male kojoj je mater odgajateljica u vrtiću i koja sama ide u vrtić. Čak obratno, itekako je kaskala.
Za to vrijeme dok djeca u vrtiću stoje na 30 m kvadratnih i ne znaju kud bi sa sobom, mi obiđemo kvart ili Maksimir, popričaju s novom djecom. Da, sad nemaju stalno društvo, ali i to će doći s prvom malom školom, pa velikom školom.
Beti, ja ti imam tup pogled, s obješenim vjeđima, zamisli Billie Eilish, ali ne takve lijepe plave oči. Izgleda li ti to opasno, ozbiljno?
Imam granice, samo si ne mogu nekad pomoć da ne galamim ko luđakinja. I psujem. I onda vidim da tu imam najmanju kontrolu nad bilo čim.
Posljednje uređivanje od zutaminuta : 17.01.2021. at 12:31
Zuta, mislim da je povremeni gubitak kontrole skroz ocekivan i normalan. Nije lako ostati miran s troje male djece koja ispituju granice.
Stvarno se trudim ostati mirna, ali ponekad puknem. Rijetko, ali se dogodi. I onda mi bas bude neugodno. Pogotovo kad je u cviljavoj fazi pa svako malo nabaci tantrum. Po meni cvrste granice ne moraju ukljucivati ostar ton i grdi pogled nego samo moras biti dosljedna. Ne je ne. Ne moras se derati. Ja samo kazem da nesto ne moze i objasnim zasto. Ponekad cura razumije, ponekad ne pa ponovim opet. Ako radi nesto sto nije pozeljno, kazem da cu brojati do 3 i da prestane inace cu napraviti to-to-i-to pa dalje neka urla ako joj se ne svidja. Ako vidim da radi nesto po zivot opasno sto nisam uspjela predvidjeti, instiktivno se zaderem ne. Recimo, neki dan je u parkicu skoro podletila pod ljuljacku na kojoj se ljuljala veca djevojcica pa sam vikala i trcala da ju zaustavim.
E, i probaj ne psovati
Zuta, dobro ti sve radis i djeca su ti najnormalnija na svijetu.
Samim tim sto se pitas radis li dobro, prebacila si normu. Moja djeca su vec velika, da ne kazem odrasla pa se i ja nekad izderem. I jos im najavim da cu se po potrebi derat toliko da ce me se cuti do opcine.
Tesko je ljudima skuziti koliku buku moze podici troje djece. Takodjer ljudi tesko kuze da njihovo lako odgojivo dijete najcesce nije takvo zaslugom superiornog odgoja.
To sto doma imas zooloski vrt ne znaci bas nista.
U cijeloj prici je najvaznije da ti znas svoje granice i mogucnosti, da njihovo cimanje ne dozivljavas osobno, da kazes ne kad mislis ne i da ne prevrces i ne analiziras svaku glupost, jer ako i pogrijesis danas, neces sutra.
Zuta,
Puknes nekad ko kokica, pa sta?! Neš' ti cuda. Svakome s malom djecom se to nekad dogadja.Covjek si od krvi i mesa. Nemoj da te to ppgadja, normalno je
Sto se tice tvoje opaske za vrtic:
....da se djeca dobi 4g-5g stisnu sa strane i ne igraju se već se ko babe drže.
Sorry, ali vidi se da nemas dijete u vrticu. Djeca se u toj dobi itekako zajedno igraju i jako puno je benefita za djecu boraviti u vrtickom okruzenju.
No dobro, tebi je sad ta opcija nerealna, pa nemoj o tome ni razmisljati. Odlucila si kako je najbolje za vas trenutno, meni se tvoja odluka cini razumnom i razboritom. Jedino je malo pogubna za tvoje zivceke, al izdrzat ces ti. Jaka si ti zena
Posljednje uređivanje od Lili75 : 17.01.2021. at 13:12
ovo je istina
ne predbacuj si, teško ti je, viči kad ti se viče
i opet, nemoj misliti da ih moraš zabavljati svaku minutu, slobodno im malo bude i dosadno
Maloprije sam totalno ispalila. Jeb**u. Sramim se. Najstarija pala, boli je, a rekla sam joj da se ne penje. Potjeram ih u kupaonu. Najmanja se gura u vodi. Potjeram je van. Hoće majicu za koju sam mislila da je najstarija sačuvala za sebe. Kažem joj ne može, i eto drame, ona galami, ja galamim, ona odvine još jače, ja još jače.... hoću si glavu u rernu stavit od muke... Ona mi opisuje kako je tužna. Dolaze stariji govore mi da se trebam prestat ljutit ako hoću da ona prestane plakat. Želim dvije minute mira da udahnem, njeno glasno vrištanje me izluđuje. Stariji me opominju. Govorim im da je to ko ujutro kad oni jedan drugog ljute. Rade face i kupe se u sobu.
I sad je mir. Krasno igraju piknika. Milina. Osim kaj sam ja sebi izbila zrak iz pluća dernjavom.
Posljednje uređivanje od zutaminuta : 20.01.2021. at 21:19
'oce to.
I onda kazes sam sebi - move on. Mozes i figurativno otresti prasinu s robe.
Žuta, ja mislim da si ti sad u situaciji kad trebaš preživjeti dan. Navečer duboko udahni i čestitaj samoj sebi. Ujutro si kaži, ok ajmo preživjet dan.
E sad, lako meni sad pričati, ali prije 10 godina sam bila u situaciji 'preživjeti dan' i sama sam sebi rekla, bitno je izgurati taj dan. Doći će lakši dani, sano treba izdržati, a ti to možeš! Neš ti meni malo deranja.
To je normalno, žutaminuta. Bar popustiš pritisak deranjem.
Kad budu veći moći ćeš ih ostaviti u stanu i ići se van ohladiti. Još koju godinu ne možeš ni to.
Kod mojih je više djelovalo ako bih pokazala koliko sam tužna zbog njihovog ponašanja.
Ili ako bih ih ledeno ili čak prezrivo pogledala i rekla kako im je ponašanje nedopustivo. Iako, tvoji su još premali za to.
Sve je to prošlo. Zaboraviš. Osim pokojih baš gadnih trenutaka.
A možeš i samoj sebi reći da ćeš danas biti cool i da te ništa neće iznervirati, da su to mala dječica, da ne znaju bolje. Možda bude djelovalo, bar koji sat. Ili pišem baš nemoguće stvari
X
Jao, ja već dugo nisam, ali dok su dečki bili u pubertetu (mlađi, koji je tvrdoglav kao i ja) bilo je svakakvih situacija, koje mi iz sadašnje perspektive izgledaju banalnima, ali onda su me dovodile do ludila... Znala sam zbog nenapisane zadaće ili izostanaka glasnice poderati u 2 minute, a onda sam si mislila da mi tako i treba. Prošlo je. Djeca su se naučila redu. Nije da sam dernjavom baš puno postigla, ali povremeno mi je trebao ispušni ventil, kao na ekspres loncu. S druge strane, poslije bi mi obično bilo žao, ali kad u nekom trenutku trebaš postići da te shvate ozbiljno, dernjava je jedna od prihvatljivih metoda ako se ne zlorabi (koristi prečesto).
Jutro je. Peče me u nosu. Mala je hrkala čitavu noć. Sad se natežu za poplun. Najmanja želi nešto u beskonačnom nizu svojih želja. Ne čujem je. Pokušavam sabrati misli. Čujem jedno kme, drugo kme, obrecnem se i kažem "dosta". Eto poplave suza. Još sam naelektrizirana i tjeram se da ustanem, ona plače, ja grubo psujem, stariji klinci me kore, susjeda lupa na zid iako je krava sinoć do pola jedan imala goste s kojima je glasno pričala i davila se u smijehu. Lupam joj nazad i psujem joj mater.
Je li psovanje pred djecom zlostavljanje djece?
Kako ću odgojiti djecu ako generalno mrzim ljude?
Posljednje uređivanje od zutaminuta : 30.01.2021. at 10:57
1. Nije
2. Bez problema, bitno je da njih voliš
Zuta suosjecam...ja imam desetogodisnjaka koji ocito ulazi u pubertet i ja se ne znam nositi s tim...unazad par mjeseci on ne sluša ništa, ne želi pomoći, reagira nakon 5x što mu nešto kažem i onda se jedva pokrene da to napravi, npr.odlazak u dućan, odnošenje smeća... soba im je konstantno u neredu i pod od smeća, papirića, sitnih igračaka, legića jedva se po sobi hoda. Odustala sam odavno od pospremanja, ne sjeti se sam usisati. Sjedi u tom neredu i čita knjigu. Dolaze gosti, prijatelji, njega nije sram ništa ne dira ga....a ja ludim, vičem, posustajem. Odgovara bezobrazno da nemam ja pravo njemu uzeti mobitel, pospremit ce kad mu ga vratim i tako u krug...svađa svaki dan...sto tek bude za koju godinu?!
Ja sam zlocesta mama, zasto nisam kao druge mame, druga djeca imaju sve, on nema i svakakve gluposti izgovara...poceo je i lagati npr.kaze da je napisao zadacu a nije i uciteljica kaze da mulja i izvlaci se, a inace je odlikas koji je sad postao buntovan...Lastane ima li pomoci?!
Ne znam je li pedagoški, ali kaj mu ne možeš jednostavno oduzet suvišak stvari? Meni kad popizdim je najlakše sav taj plastični drek potrpat u kesu i objesit o klin vani da si uzme netko tko će to više cijenit. Mislim da bi ga bolilo da ostane bez lega, ali ovisi sad, ako si popustljiv roditelj od početka ne možeš preko noći glumiti željeznu čizmu.
Posljednje uređivanje od zutaminuta : 30.01.2021. at 12:04
mašnice, suosjećam
moj ti je savjet da se mentalno pripremiš da što mirnije uđeš u svoju raspravu s točno određenim ciljem, i trudiš se izdržat što duže da te ne izbaci iz takta
tihi glas, ozbiljna faca, kratke rečenice
-nemaš mi pravo oduzet mobitel
- naravno da imam, mobitel je privilegija koju ja plaćam (druga opcija je parent control na mobitel, tako da ga može koristit za zvanje ali je ograničeno korištenje za youtube i igrice)
- ti si grozna mama
- žao mi je ali tako ti je pao grah
odaberi jednu-dvije stvari koje su ti najvažnije.
žuta, nema smisla grist se oko stvari koje su se već dogodile, i razumijem da ti je teško i da imaš već puno izazova. Ali kad pitaš je li psovanje pred djecom zlostavljanje djece, ja bih rekla da je odgovor složeniji od da ili ne
ponekad poludit je razumljivo
ali živjeti konstantno s roditeljem koji svakodnevno gubi živce, i tako godinama.. nije baš super. Tako da nekako generalno ipak je potrebno da radiš na tome da dugoročno smanjiš gubljenje kontrole i živčanjenje, da povećaš udio dana kad si smirena i kad je situacija ok
Ja sam shvatila da žuta ne gubi živce redovito, nego u ovim situacijama koje ovdje opisuje, a to nije tako često.
Opet sam se izgalamila na dijete, ovaj put nisam ni osvijestila da smo usred ulice. Baca se po podu i travi u školi, mrlja hlače, izdrapa ih na koljenima, a sinoć je obrisao ruke od njih i krenuo jutros u njima u školu. To su mu nemam pojma koje hlače po redu da ih je eto uništio. Kako sam čorava nisam odmah vidjela već 5 do 12 izgalamila sam se, i sad me grlo i glava još jače bole, kaže mi klinka neka susjeda sa kata je rekla da neka ne galamim, i još sam sada i ljuća. Htjela bih kanalizirati nakupljenu frustraciju nekamo, samo ne znam gdje. Vjrv bih se posvadila s tom ženom da sam je kasnije vidjela jer me jutros neš posebno drži.
Valjda me pikne u živac kad vidim parove koji uredno skupa odrađuju posao, djetetu guguću, a ja idem okolo ko vještica nekakva, mrzovoljna. Mislim si voljela bih vas vidjeti u mojim cipelama, s druge strane samu sam se stavila na ovo mjesto. Nitko mi nije kriv.
Svi roditelji s malom djecom nekad viču bilo da su u paru ili single. To što vidiš nekoga da guguće djetetu može takodjer biti predstava za druge, nitko ne zna kako je kome doma. Tako da...kupi one zakrpe i zašij ih ili nalijepi na koljena.
žuta, to što tvoje dijete radi, rade i druga djeca. Neka ne, ali dječaci većinom da. Moje dijete iznimno rijetko nosi dva dana iste hlače. Najgore su mi mrlje od trave na svijetlim trapericama. Prihvati tu činjenicu i lijepi zakrpe na rupe, ako ih ima. Ja se za te neoprane flekove ne uzrujavam. Pošaljem ga u školu pa se nakon par pranja najčešće opere i trava. Jučer je npr obuo cipele koje nemaju samo jedan čičak, kao tenisice, pa se žalio i rekao da će ih baciti u kantu. Ja sam mu rekla da ne mora baciti, ali da može sutra u natikačama u školu. Jutros sam ga podsjetila da uzme natikače, da se ne muči. Objasnio mi je da nije to zbilja mislio i obuo te grozne cipele.
Al, evo da se outam i ja sam se neki dan na svoje istresla u WC-u, vjerojatno me cijela zgrada preko ventilacije čula, kad mi je uletio u WC pa sam ja brzo završila, da on može, a onda je stao sa strane od wc-a i počeo pišati ne usmjeravajući mlaz rukom, ne primi alat u ruku, nego ispupčava trbuh manje ili više da potrefi wc. To je naravno završilo zapišavanjem vešmašine, poda itd. Ja sam urlala, "primi pimpek, sve ćeš popišat!... znala sam, točno sam znala! pa zar ti nije žao da ja sad tvoju pišalinu čistim po cijelom wc-u!" Al iskreno, ja se ne uzrujavam oko toga što sam vikala na njega zbog toga. Ima puno stvari zbog kojih mi dođe da vičem, al mi je učinkovitije da ne vičem pa se uglavnom suzdržim. Samo treba imati snage i kreativnosti u mnogim situacijama. Nije ti lako.
Neki dan nam je muž došao u sobu i pitao me jesam li što "uzela", kad još uvijek ne urlam na niz gluposti
Evo i lili sa zakrpama
Prije tjedan dana sam isto imala ispad, a kako mi je glas poprimio ružnu notu promuklosti, to je bilo užas, i ponavljala sam im "hajde spat, odmah, sad ćeš ići spat", nešto ujutro prije toga i psovala, najmanja voli tako cirkulirati između 5-6-7 kako kad, wc, soba, pa se pokušava prišmajhlati, a kako sam noć ranije radila neš na računalu, prehlađena, napeta, došla mi je susjeda, pukla sam i rasplakala se pred njom. Ona uostalom čuje samo kad se izgalamim. Ne vidi kada ih objeručke podignem u zrak i okrećem, kada se šalimo, kada radimo skupa neko jelo, kada idemo po gradu i stoput odgovorim na isto pitanje.
Tako da da, imam problem. Znam i da drugi viču. Prije 4-5 g sam slušala neku žensku u zgradi do naše kako galami na svoje, a sad sam se pretvorila u nju. Znam sve, a opet me izuje kreštanje najmanje stoti put dnevno taman kad pokušavam imati odgojni razgovor sa starije dvoje, ono što upravo svi preporučuju kao pravilni pristup i zdravu odgojnu metodu s djecom. Ne možeš i ne možeš kad ti se petogodišnja mala zadreči u uši najvećim decibelima, i nastavi tako slj 20 minuta.
Ako misliš da tema razgovora nije odgovarajuća za sve troje, moraš prvo zaposliti višak pa tek onda razgovor s ostalima. Ne vidim drugog načina. Daj neku stimulaciju, ako ne ide bez, tipa - oboji tri slike pa ćemo birati najljepšu i staviti ju na frižider ili što joj je već bitno.
Ne vidim ja neki generalni recept kako u kojoj situaciji reagirati. Vikanje nekad stvarno kratkoročno smiri problem, ali dugoročno nije dobro. Što je starije dijete vidim koliko se isplatilo neke stvari odraditi kako treba.
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom
