obiteljsko nasilje - bez izlaza! jesmo li podbacili kao zajednica, društvo

[*mamica*]

U mom susjedstvu ima obitelj koja ima problema sa nasiljem. Ja nisam nikada to kod njih čula niti doživjela, ali prvi susjedi su svjedoci. Dolazila je i policija, isti ti susjedi su i zaprijetili mužu da će ga oni riješiti dirne li još jednom ženu.

Koliko znam, od tada nije bilo problema. Sa njima nisam bliska da bih pitala ženu je li to istina i kako joj mogu pomoći.. Osobno, kada bih bila svjedokom, bez ustručavanja bih nazvala policiju i sklonila bih nju kod sebe. Isto tako i sa bilo kojom ženom/djetetom kojemu je potrebna pomoć.

Kod nas Crkva puno pomaže i imaju čak i sklonište za žene s djecom, sigurno bih i tamo zatražila pomoć.

Po meni, najgori je naš mentalitet, patrijarhalni odgoj po kojemu je žena uvijek kriva. Isto tako, smatra se da je djeci bolje s bilo kakvim nego nikakvim roditeljem. Promjene se događaju sporo i dugo vremena će trebati da se takvo mišljenje pojedinca promijeni.

A gore navedeni događaj me duboko potresao i puno puta sam pročitala njezino pismo.. kao da mogu dodirnuti njezinu bol :sad:
nažalost, nikada nećemo saznati što je se stvarno dogodilo, a obitelji je sada najpotrebnija pomoć da ovu tragediju nekako prebrode...

[no@]

nažalost, nikada nećemo saznati što je se stvarno dogodilo, a obitelji je sada najpotrebnija pomoć da ovu tragediju nekako prebrode...

x
Kada netko zaista odluči počiniti suicid nikakvi angažmani i aktivnosti bližnjih i onih malo daljih neće ga u takvoj namjeri spriječiti.
Čini mi se u našoj kulturi naopaka i vjerojatno za bližnje dodatno traumatizirajuća ta potreba za traženjem "krivca".

[Deaedi]

Po meni, najgori je naš mentalitet, patrijarhalni odgoj po kojemu je žena uvijek kriva. Isto tako, smatra se da je djeci bolje s bilo kakvim nego nikakvim roditeljem. Promjene se događaju sporo i dugo vremena će trebati da se takvo mišljenje pojedinca promijeni....

Pa u mojoj okolini se očito mišljenje društva promijenilo. U pravilu se čim mi bi muž digao ruku na ženu smatra se zlostavljačem (što i je), nitko ne bi pitao ženu kako je do do toga došlo i odmah bi se ženi nastojalo pomoći. Nikad nisam čula da bi itko u bilo kojem slučaju smatrao ženu krivcem, dapače, muž bi odmah bio smatran zlostavljačem i izopčen iz društva. Govorim za okolinu i društvo gdje se ja krećem.

[*mamica*]

U mom susjedstvu ima obitelj koja ima problema sa nasiljem. Ja nisam nikada to kod njih čula niti doživjela, ali prvi susjedi su svjedoci. Dolazila je i policija, isti ti susjedi su i zaprijetili mužu da će ga oni riješiti dirne li još jednom ženu.

Koliko znam, od tada nije bilo problema. Sa njima nisam bliska da bih pitala ženu je li to istina i kako joj mogu pomoći.. Osobno, kada bih bila svjedokom, bez ustručavanja bih nazvala policiju i sklonila bih nju kod sebe. Isto tako i sa bilo kojom ženom/djetetom kojemu je potrebna pomoć.

Večeras sam zvala policiju i u šoku sam, ne znam što da radim pa se sjetih ove teme. Dakle, probudila me dernjava, žensko vrištanje i dječji plač i dozivanje mame. U četiri ujutro.

Prvo sam se uvjerila iz čijeg stana to zaista dopire, da ne bi bilo kao u onoj temi o djeci koja plaču i onda sam zvala. Tresla sam se kao prut od straha.

Najgore mi je što je sve utihnulo dok su policajci došli, nemam pojma jesu li išta uspjeli doznati. Drugo mi je najgore što sam prijavljujući izlaprdala tko sam, a malo smo mjesto. Strah i šok čine svoje.

I sada sjedim i ne mogu više spavati i pitam se što će biti sutra...