smijem li reć kaj je klinac ( tj. ja) jučer donio doma u svojoj zadaćnici?
 |
|||
|
|
|||
smijem li reć kaj je klinac ( tj. ja) jučer donio doma u svojoj zadaćnici?
Tako je i moja napisala da tata peče palačinke a mama čita knjigu.
Moj sin se cak zna igrati da je trudan (pa nositi plisanca ispod majice) pa ga rodi, pa ga doji i nosa itdNista to nije vidio mene nego mu je sestra pokazala tu igru, i odmah mu se svidjela jer je i inace uvijek pazljiv i dobar prema mladjima i bebama.
Nije od onih decki koji za drustvo traze samo decke ili samo muske igre. Ali realno, ako ima izbor, odabrati ce autice pistolje i nogomet. Tako da... ne znam. Djelomicno je to utjecaj vrtica vrsnjaka i normi a opet, i kad je bio jednogodisnjak jednostavno se drugacije igrao s auticima od sestre.
Mislim da je sklonost jednom ili drugom tipu igre i ponasanja mozda cesca kod jednog nego kod drugog spola a mi smo je forsiranjem drustvenih normi dodatno ojacali i nametnuli- vecini odgovora ali moramo paziti i na one drugacije kojima to ne odgovara.
Moji su prilicno stereotipni po preferencijama tipova igre ali ne i po temperamentu...
Jedino sto nije znala da sam mu ja pokazala prvi put pa mu se omililo :D
Ain't gonna do your laundry, I ain't your mama. Jennifer Lopez
Joj ina i ti si tu-e bas sam cula tu stvar. Pa kad to muči J Lo onda znam da necuuumrijet jedinahaha
majkomila Kanga, skoro sam se udavila od smijeha
Drage cure, evo sam spakirala sve stvari za godisnji i sutra putujemo, pa sam osjetila potrebu da se javim. Ova dva zadnja tjedna su bila brutalna na poslu, radilo se i petkom i svetkom pa nisam stigla ni citati nis.
Kod nas je smirenije, mm pokazuje interes i dalje, uzima malu vise i ima planove za more sad, vidim da je bolji. Ja sam smirenija, puno smirenija zbog toga jer po prvi puta vidim da mu je zapravo stalo i cak ima misljenje o nekim odgojnim metodama sto ce reci da zapravo razmislja o djetetu. Mozda se meni vrag cinio crniji nego sto je.
Nas dvoje smo kako kad...on je pun gorcine, ali pun. Zna iz cista mira pocet raspravu zasto sam ja njega uopce napala, pa se brani, pa sam ja kriva za stosta..ja iskreno sutim na to, pustam da iz njega to iziidje i tu i tamo nesto kazem kad smo najsmireniji. I dalje ne znam kako mu pomoci jer proslost je proslost, a on je tip osobe koji se duri do besvijesti. Pa nek se duri. Ja to vise ne zarezujem. Radim puno da nam bude bolje.
I dalje imam problem s nocnim jedenjem, ali to ce mi duze trebati da rijesim.
Idem sad u krevet.
Eto, neke stvari iz prošlosti kvare nqm odnos u sadašnjosti ako se ne očiste. Ne znqm kako je s drugima, ali ja mogu oprostiti i zaboraviti tek nakon svoj2vrsnog velikog pospremanja. Ako to nije obavljeno, kosturi stalno iskaču iz ormara. Tako da dobro razumijem čovjeka.lavko prvotno napisa
I potpisujem Uh puh. Prošlost jest prošlost, ali treba je razriješiti. Samo tako možeš pomoći i njemu i sebi. Tek kad priznate svoje greške i po potrebi se ispričate, ali iskreno, možete dalje na zdravim tem3ljima. Bez toga, sorry na iskrenosti, ne bih baš bila optimist.
I još n3što: riječi nisu bezazlene, treba paziti što govorimo jedni drugima jer loše odabrane riječi jako štete odnosu. A šutnja ponekad može biti isto tako loša ili i gora. E, kad sve počistite prvo svatko od vas sam pa onda zajedno , kladim se da ćeš se riješiti noćnog jedenja, a on gorčine. Bez toga, nula bodova. To jest teško, ali vrijedi. Sretno!
Lavkolijepo se odmori i uzivaj!!
Mislim da ja ok sto sutis. Izgeda da ti dosta toga zamjera, ali ocito smatra da se sada o tome moze pricati, jer mu se cini da ste si blizi nego do sada, cini mu se da ima smisla. Spominje to ne da te napada, nego ti ukazuje sto ga boli. Mozes mu se komotno ispricati kad spomene stvari koje ti zamjera (naravno, ako uvidis da si bila u krivu ili sto vec). Time lizes rane i smanjujes durenje. Uz ispriku se moze provuci i jedna kratka izjava o tomu kako je tebi tada sporna situacija izgledala, pa si reagirala kako jesi.
(To ja ovako iz svojih cipela nekadasnje "zrtve" burnouta MM. Paralela mislim da postoji u onom peroidu kad si pisala da si ti bila teska...pa da on vuce ogorcenost od tada.)
Da, ne znam da li je nekad bolje neke stvari presutit ili ih istjerati do kraja i rijesiti.
Poznavajuci sebe, ja bi ako bi mi stalno nesto spominjao ili se durio, reagirala na nacin: hoces prestati s*rati vec jednom i poceti se normalno ponasati? Reci sta hoces, primila sam to na znanje i sad dosta o tome.
Ne mogu podnijeti tisinu ili neki teret na odnosu, to me stalno opterecuje.
No, nisu svi isti, mozda je nekad bolje presutit... Ne znam...
Posljednje uređivanje od Deaedi : 01.08.2016. at 00:41
Ja isto ovako.
To je primjenjivo na situacije tipa, ja uradim nesto grozno, on poludi, posvadmo se, on se duri i spocitava mi tu i tamo. I ja sita tog spocitavanja mu velim nek otkaci vise.
Ovo kod lavko je bio duzi period gdje je ona bila "teska", a on njoj potpora, tako nekako (ne da mi se sad kopati po 19 stranica postova
Da povucem paralelu samnom- Iscrpljena nakon 5-godisnje krize, kazem MM razvod ili se normaliziras. Odluci se normalizirat. Ok, vrijeme prolazi, on se trudi, ali tu i tamo provali iz njega ono prijasnje ponasanje, makar samo na kratko i jako ublazeno, ali meni je tih 5 minuta dovoljno da dobijem psihoze.
Pa mozda je slicno i kod lavkinog M....dakle, ono najgore je proslo, ali u blagoj verziji i dalje postoji. I zato mislim da je dobro da on te frustracije izgovori, a ona da mu se recimo isprica i kaze npr. "da, u pravu si, to je bilo tesko podnijeti, ali vidi, ja se trudim, pa sam tu xy stvar uspjela do sada popraviti i sada sam ovakva. Znam da jos nije idealno, ali napredujem i biti ce jos bolje."
Meni kod MM bude ok kad proviri na kratko onaj njegov stari "ja", da se brzo potrudi da ispegla stvar.
Da ne bi ispalo da ja sad tu drvim po lavko... Jasno mi je da je situacija slozena, da problema ima na vise strana koji se medjusobno uvjetuju i pojacavaju, ali samo treba plan kojim redom se problemi trebaju rijesavati i izvedivo je.
ne znam jel me se kuzi...
Uh puh kuži se. Odličan post.
E žene..kratko da se javim. Vratila se na posao al cijeli tjedan koma od gužve.
Točno ovako kako je uh puh rekla.
Imali ozbiljan razgovor i mm rekao da sam ja 20 godina dramila i da sad moguimat sstrpljenja kad on drami.
Obzirom na sve iza nas, ja to stvarno pokušavam tolerirati. I pričati uz maksimalno strpljenje.
Na moru je bio super s malom.
Ja imam obrnbutu situaciju- puno toga zamjeram mm, puni je gorcine u meni kad se sjetim nekih stvari a o bijesu da niti ne pisem. Medutim, sve te stvari nekako stavljam na vagu i razmisljam kako ga ipak vise volim od te gorcine i bijesa da bi pustila brak. S druge strane, pitanje je koliko ce on moci tolerirati te moje ' kosture iz ormara' koje izvlacim svaki put kad je napeta situacija. Pustam da to bude njegova priča, kao sto su moje stvari moja sranja.
I ja zamjeram svom. Al on meni jos vise. I zapravo, kako kažeš, puštam..Sto bi onaj ekonomist rekao-nema rješenja, samo kompromisa.
Nanimira, ja se pitam koliko cu ga jos moci voljeti.
Osobno me bas briga sto cu ponekad izvaditi svoje kosture. Ma joj....bolje da ne pocinjem. Pokusavam se skulirati i ne trositi vrijeme na razmisljanja i prevrtanja te gorcine u sebi. Al vulkan kljuca...
Lavko, jel ti vidis kaj si napisala!? Dramila si 20 godina. Receno u proslom vremenu! On se pocinje opustati! Primjecuje da si se promijenila!
Samo ga pusti da drami, bit ce tih "e sad sam ja na redu" izjava jos. Reci samo ok I potapsaj ga po glavici
Ne znam jesam li ja s Marsa al nije isto ako netko ima dijagnozu i silno se trudio promijenit usporedjivat sad s partnerom koji bi trebao bit sretan da se dijagnoza "ublazava" a ne sad jos stavljat sol na ranu i maksimalno testirat granice tog drugog koji se velikim trudom i mukom uspio "korigirat".
pa reći njemu da bi trebao biti sretan je isto kao i reći lavko nek se opusti
čovjek se osjeća kako se osjeća i nije to lako promijenit preko noći, imao dijagnozu ili ne
lavko, ne znam koliko je on otvoren ka tome da proradi s nekim sve to skupa?
msilim, ja razumijem taj stav "mogu ja sad malo dramit", samo to nema smisla ako ćeš dramit bez cilja i konca
Eh, to je dobro pitanje - ako mi s dijagnozom imamo pravo na vrijeme za korigiranje, tada bi i partner trebao imati to pravo. Nadalje slijede pitanja o tome tko tu ima prednost, tko se vise trudi\o\la,te kako cijeniti promjenu bez gledanja unazad. I treba li usitinu primati ' medalje za to' ili je dovoljno,kako uh-puh kaze,potapsati po glavi i kad je dobro i kad nije. Tu sam jednom procitala da je netko napisao da je brak red dreka i red meda..ai,mozda sam tradicionalna, jedno mi ipak prevagne-mi smo obecali biti tu jedno za drugo,do kraja...veselit se kad je
Lijepo, plakat kad je tuzno, brinut kad je bolesno...i tako sve dok jedno ne krene maltretirat esenciju drugog- tu stavljam tocku.
Hocu reci da je i on bio pod psihickim pritiskom I to dugo I da se I on treba oporaviti
Lili, skroz si u pravu. Ja nisam shvatila da lavkin muz drvi sada po njenim boljkama, nego da je vise u stimungu: napokon je postalo normalnije, tako je trebalo biti cijelo vrijeme, toliko godina je potraceno na borbe i navlacenja oko xy (ne znam sto se odigravalo kod njih proteklih godina), a moglo je biti tako dobro itd.
Mozda grijesim, mislim da kuzim malo lavkinu situaciju jer sam bila u jednoj, ne slicnoj, nego samo usporedivoj, u smislu kad jedan partner pati od ponasanja onog drugog. S tim da MM nema dijagnozu, al je imao burn out i ja sam mu bila zrtveno janje.
Ne znam kako netko razmislja tko je od starta s nekim tko ima dijagnozu., pisem samo iz svojih cipela i nadam se da ce nesto od toga biti od pomoci
Evo bas si to sama rekla ja se bojim da se ne radi o ovome iz zadnje recenice bez cilja i konca a nekako sumnjam da bi on s nekim radio na seni jer "nije problem u njemu".
Neka me lavko ispravi ako grijesim.
meni je lavko strasno simpaticna i bas sam "osjetila" taj ogroman trud koji je ulozila u rad na sebi i osvijestila mnoge stvari.
Posljednje uređivanje od Lili75 : 20.08.2016. at 15:26
Nije dijagnoza opravdanje. Ja sam shvatila da ne moze netko biti zrtva mojih sranja dovijeka. Tko god ima dijagnozu trebao bi biti svjestan da neke twrete mora nositi sam. Al to dolazi s debelim radom. Na žalost pocela sam raditi na sebi tek nakon poroda. Prvih 20 godina nisam. A mogla sam čuda napraviti.
Ono što se meni čini pozitivno je da je on spreman na suradnju. Sad kad mu pruzim ruku primi je.
Ja se samo bojim da mi psihicka nece pozivit dovoljno dugo da me "sredi" hahaha.
Lavko, pa ne može tebe psihicka srediti. Na prvom mjestu sredujemo sami sebe, a ostali su tu kao pomoc ili kao izgovor. Psihicka ti moze malo pomoc, ali ne moze ti biti izgovor da ne radis i dalje sama na sebi i sama sa sobom
Kaj ne bi mogla? Da nema volje ne bi ni isla k njoj. Lavkina snazna volja I psihiskina ekspertiza
No pa to sam mislila.ona mi da alat, ja sredjujem, mora mi prenijeti znanje.
Slucajno svratih i doceka me materijala za citanje na plazi
Uhh, ja sam u nekim trenucima muskarcomrzac, pogotovo jer vise nego ikad primjecujem oko sebe isti obrazac-mama koja radi vecinu svega vezanog uz djecu/kucanstvo, te ocevi kojima se ne da.
A nije da te zene ne rade svoje radno vrijeme.
I nikada jos nisam nigdje nasla da se muskarac zali da doma previse radi, dok zena cijelo vrijeme surfa i gleda tv.
I deff je stvar odgoja. Dok me mama nekad preko telefona pita sta cu skuhati za rucak svome muzu (bas tim rjecima) doslovno me preplavi osjecaj bijesa. Grozno.
A što joj kažeš na to, kako joj odgovoriš?
Pa ja mislim da su nasi mozgovi zapravo isti, samo su u vrijeme najbrzeg i najjaceg razvijanja "oblikovani" razlicito. Ovisno o tome kako su nas roditelji i drustvo tretirali kad smo bili mali, a takodjer i na koje nacine smo se igrali-sve je to utjecalo na nas mozak.
Cesto se igracke odredjuju prema spolu- sto je uzasno lose, pogotovo za cure.
I mislim da takve stvari uvelike odredjuju mozak i razmisljanje pojedinca. Sigurna sam da su se nase generacije muskaraca igrali s legicima, popravljali svakakve masine itd...a cure su imale kuhinju i bebe i sl.
I iako se snalazim u prostoru 100 puta bolje od mog muza, ipak je meni dodijeljena kuhinja
Salu na stranu, svi smo isti, ali nas dijele i odredjuju glupe forme, ocekivanja, predrasude.
Daj curici alat, daj deckicu bebu. Jedino tako ce jednom kad i sam bude otac osjecati to kao nesto prirodno, dok mu zena sarafi po autu..
Dosta je vise da spol odredjuje vrijednost!
Uffff
Ona zna da ne volim takva pitanja. Najcesce ne odgovorim.
Takva je i moja mama, možda je to stvar generacije. Ja sam se spasila kad sam prestala takva pitanja doživljavati osobno, jer nisu u biti zlonamjerna, samo su pokazatelj odgoja naših majki iz nekih drugih vremena. Kome činim štetu kad se uzrujavam oko toga? Isključivo sebi. A mama ionako ne vidi u čemu je problem. Pa sad već godinama imam mir jer i ja nju pustim na miru. MM kuha rijetko, uglavnom kad mene nema doma. Što sam napravila da stvari približim svom idealu ravnopravnosti? Učim sinove kuhati i to uspješno. Meni je to dosta.
Evo mojeg novog ideala - neka ih tata (mm) uči kuhati....Što sam napravila da stvari približim svom idealu ravnopravnosti? Učim sinove kuhati i to uspješno...
Hehehe... moj tata zna kuhati jer je odrastao bez oca, pa su brat i on kuhali dok je njihova mama radila. To naučiš kroz život, usput. Moja mama kuhala je dugo godina ali sad jako slabo vidi pa im jako dobro dođu tatine vještine jer sad on kuha.
Kod mene doma postoji tekica, kuharica *for dummies* koju pišem sinovima, a s kojom se uredno služi i mm kad mu treba, jer unutra pišu iskustvena vremena za naš ekspres lonac, recimo koliko dugo treba gulašu. To je razmjena informacija i uopće nije bitno tko je u muškim cipelama, a tko u ženskim.
Moji kolege na poslu znali su se čuditi kad sam pričala koji silikon je najbolji za kadu, koji gleter i koja farba za kupaonice...jer to je kakti muški posao. Smiješno... ja sam godinama živjela sama i naučila sve. A mm nije s dvije lijeve za šivaćom mašinom. Krojiti baš ne zna, ali šivati zna. Naučio je dok je svojoj mami servisirao šivaću mašinu. I moj mlađi sin zna. Starijeg ne zanima.
I ne kužim kaj ljudi rade toliku buku oko kuhanja i čišćenja, neš ti teškog i zahtjevnog posla... Evo, moj mlađi je danas oprao prozore na dnevnoj sobi i kuhinji, stariji je objesio zavjese i pobrisao prašinu, muž usisao, ja skuhala ručak i još me čeka džem od bresaka, a imamo 100 vremena za ljenčarenje. Nije problem posao, problem je da ga se treba rasporediti jednoliko, da nikom ne bude previše.
Slažem se s Peterlin; AQ, nećeš ti taj obrazac promijenit svojom ljutnjom jer je preduboko usađen u većinu tu generacije. To ti njoj dođe više automatski.
Možeš nekad i na šalu okrenut tipa, njemu nisam ništa, a sebi šta već, on će si već sam skuhat. Možda skuži. Ne vrijedi ti na to trošit živce.
i moja je baka znala pitat to pitanje
pa nakon što je nekoliko puta dobila odgovor (bez ljutnje, normalan) da danas muž kuha, ili da nam moj tata kuha ručak, pitanje se pretvorilo u "tko danas kuha?"
Ja mami često kažem da sam iz svog djetinjstva i obiteljskog života u primarnoj obitelji najbolje naučila kako ja ne želim jednog dana živjeti.Mi djeca a ni tata baš nikad nismo ništa radili po kući, nismo imali nikakvih obaveza osim škole, mislim mogli smo ako smo htjeli naravno pospremiti ili nešto skuhatii
Zato sam valjda i nesvjesno birala samoodržive muškarce, koji su znali i mogli živjeti sami, a kuhanje i čišćenje im je bila normala. Djeca imaju svoje zadatke i obaveze u skladu s dobi od valjda druge godine.
Tko zna što će oni naučiti u svojoj primarnoj obitelji.
što se tiče igračaka, ma to nam je u genima
moj mali nikad nema poriv uzeti bebu i ljuljati je npr. a mala ih stalno nosa, pjeva im, ljuljuška, pokriva... ali se bome i s legićima igra
peterlin, super jednostavno i super logicno!
Ne vjerujem u to da nam je u genima. Vide oni da mame nose bebe.što se tiče igračaka, ma to nam je u genima
moj mali nikad nema poriv uzeti bebu i ljuljati je npr. a mala ih stalno nosa, pjeva im, ljuljuška, pokriva... ali se bome i s legićima igra
ah, i da i ne
dok stariji nije uhvatio godinu i pol-dvije, još sam vjerovala u to da je to sve naučeno i da djeca vole igračke koje im roditelji kupuju i guraju pod nos
mom starijem kupovali smo dotad sve rodno neutralne, didaktičke itd igračke
ali kad je prvi put u šetnji vidio nekog dječaka da vozi autiće, oči su mu zasjale
otišli smo u knjižaru, a on je izabrao slikovnicu u obliku vatrogasnih kola koja ima kotače koji se vrte
i dok sam se okrenula, bio je lud za svim "dječačkim" stvarima: autići, policajci, vatrogasci
još sam ga dugo čuvala od pištolja koje stvarno ne volim, ali evo sad je našao osobu u obitelji koja mu je voljna kupit i tu sreću, jer on ih naravno obožava
znam i suprotnih primjera, tipa mama koja se nikad ne šminka, ne nosi nakit, i njena kćerkica koja od najmanjih nogu stoji ispred ogledala i stavlja nešto oko vrata što joj glumi ogrlicu (takve mame u početku ni djetetu ne kupuju nakit, ali dijete nađe nešto već)
nekad mi se čini da neki odrasli žele biti toliko kul da očekuju od djeteta da izabere sve upravo suprotno stereotipu
a ustvari, ako djecu pustimo da biraju sami, odabrat će što im je srcu drago, nekad u skladu sa stereotipom, nekad ne, nekad slično nama, nekad ne
Isto tako, to sam se bas iznenadila, ko da postoji gen za autice.
Doduse, ne znam kako je s curama, mozda su i njima autici zanimljivi, ono nesto se krece.
ne znam za autiće, nikad ih nisu zanimali niti jednog niti drugog.
a bome ni bebe.
ni jednog ni drugog.
mi smo im kupovali te igračke, ali nikad odaziva nije bilo. m bi im odrezala kosu i to je to. nikakvih nunanja nikad.
sjećam se i da me pitala, onako lagano uplašeno, mama jel moraju cure imati djecu.i onda olakšanje kad sam joj rekla da ne moraju.
s druge strane, rodila se s genom za šminkanje i šoping
Moj se trenutno najvise igra na plisance i na to da oni medjusobno razgovaraju i slave rodjendane
Dijete se ne socijalizira u kuci sa dva roditelja, nego u društvu i common sensu tog istog društva. Koliko god malo bilo.
Socijalizira se osjećajući odnosne, snage moći, poželjno, nepoželjno jedne kulture kroz njenu cijelu povijest. Puno vise intuitivno, nego racionalno.
Uz to intuitivno osjeća sve ono podsvjesno, neizrečeno i od roditelja, šire familije, društva, svijeta.
Drugacije niti bi bilo sposobno preživjeti, a kamoli se razviti u zrelu i odraslu osobu.
Ne prostoji na ovoj zemlji mjesto, na kojem bi bilo moguće izvesti experiment odgoja i življenja van rodnih stereotipa. Ne postoje ni takvi roditelji.
A o argumentima, nisam vjerovala dok moje vlastito dijete.... neću nista reči.
Osim toga, potpuno je nebitno da li neki spol nešto vise naginje ovim ili onim igračkama.
Dok se to ne zloupotrebljava, da bi se opravdale i argumentirane postojeće nepravednosti i odnosi moći.
a to se radi, od kad je svijeta i vijeka.
Isto tako propitivanje i razotkrivanje rodnih stereotipa, te diskriminacije žena naprosto zbog njihovog spola, nije neka banalna i primitivna jednadžba: e sad cure moraju uzeti kamion, a dečki šivaći pribor...
nego jedna višeslojna priča, u smjeru toga, da se ne podrazumjeva da ćeš ti zbog svog spola morati uzeti kamion ili pletače igle.
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom