Ja isto cijelo vrijeme pratim, ali nisam se uključivala jer moja priča nije ohrabrujuća i zato nemam savjet.
Ali sam htjela reći da mi se dosad najviše svidjelo ovo što je napisala dodagoda.
Većina mojih prijateljica funkcionira upravo tako-sve imaju na pameti one, a muž odradi kad mu se kaže, s duljim ili kraćim vremenom odaziva.
I svaka, ali baš svaka kaže-ali to mi nije dovoljno, jer je opet psihički teret na meni, ja moram misliti na sve i organizirati, dati zadatak i ponašati se kao vojni zapovjednik, a htjela bih se psihički oteretiti.
Nemam pojma kako to postići.
Negdje tamo je Zuska dobro napisala da za uvidjeti što zahtijeva kućanstvo i dijete samo treba zdrav razum, međutim to ne mijenja na stvari, ono što ga ne smeta i nije mu bitno on-ne vidi.
U biti je najvažnije to kako se osjećaš, ako ga još voliš i vidiš da on voli tebe, isplati se pokušati, po meni ovako kao dodagoda.
Jednom kad ljubav nestane, znam, dođeš do toga da te živcira kad on diše, a kamoli kad ne sudjeluje ni u čemu, i tad se može postaviti na glavu i promijeniti preko noći, ali ako je prekasno-prekasno je (jel studena napisala isto? ne znam, šaljem zagrljaj razumijevanja tko god da je to bio)