Nije neki konstruktivan savjet kako poboljšati situaciju, samo moram reći...

Baš me nervira taj balkanski mentalni sklop. Nailazila sam na njega i kod mog muža i kod puno ljudi iz moje okoline, ma svuda. Znači to je ono: žena se rastrgala na sto strana, ali žena je, to je normalno, a on ako ne radi ništa, normalno, muško je, ili ako pomaže nešto malo ooo, pa s tim treba biti super zadovoljan (ipak je on kao jedan muškarac mrdnuo svojim cijenjenim prstom i udostojao se pomoći).

Ili ono: ma on je muško pa je smotan / eto ne zna on / neorganiziran, pa ne može on ili u najboljem slučaju ne može on baš tako kao jedno žensko... Ma ne može zato što neće ili nije nikad imao potrebu (odnosno bio je mažen i pažen kod majčice, a poslije svjesno ili nesvjesno i kod ženice). Pa ako je žena u takvom slučaju nezadovoljna, onda se ne misli da on ima neku grešku u ponašanju, načinu na koji je odgojen, nego ta žena eto nije baš...

E pa ja bih razumjela takav stav da se radi o malom djetetu ili odraslom čovjeku s posebnim potrebama, ali pošto se ne radi o ni jednome, nego o zdravoj i sposobnoj odrasloj osobi, onda ne mislim da ako jednako radimo u zajedničkom kućanstvu i oko zajedničke djece on zaslužuje neke pohvale i nagrade za to. Ništa više nego ja.

I Peterlin, svaka čast na odgoju sinova. Ja sina nemam, ali kad bih ga jednom i imala, znam da bih ga htjela tako odgajati.