Los brak.

[Peterlin]

E sad mi je lakše. Do sad sam mislila da partneri svih forumašica skoro pa kakaju roze ruže i nije mi bilo jasno kaj to s nama doma ne štima. A kad vidim da i kod cvijete zna biti paljba, da trina koja ima četvero djece (u mojoj glavi je ideja da sve mora biti savršeno ako se par odlučio na četvero djece) uredno odrađuje fajtove doma, e sad znam da smo normalni.

Lavko, i ja mislim da ga ne možeš mijenjati. Sjedni sama sa sobom i vidi možeš li ga takvog prihvatiti ili ne, želiš li većinu stvari oko djeteta odrađivati sama ili ne.
I sigurna sam da je on sam sebi idealan tata i da se ni jedan otac ne bavi djetetom više od njega Imam točno takvog doma. Čini mi se da sam negdje već i napisala da je on šlampavi OKPovac, a ja lijeni perfekcionist

Pa vjerojatno je kod svih parova ovako, jer smisao zajedničkog života nije da ostanete kakvi ste bili i da se podnosite (to je ovo što lavko radi i ja mislim da to dugoročno nije dobro). Lijepo je to uh-puh opisala kad je napisala kako su ju fajtovi trajno načeli.

Ljudi se grade u odnosu. Mijenjaju se (svaki sebe) i usklađuju i nakon skoro 20 godina braka ja sam sigurna da ni mm ni ja nismo iste osobe kakvi smo bili prije nego smo se vjenčali. Malo je popustio on, malo sam popustila ja... Puno mojih karakteristika je prihvatio on, puno njegovih sam prihvatila ja. To su sve stvari s kojima možemo živjeti. Postoje i stvari s kojima ne bih mogla živjeti i zbog toga sam nekoliko prethodnih veza poslala kvragu. Na sreću.

ALIII 100% si u pravu kad kažeš da nema šanse da bude savršeno. Mi se ne svađamo na način da lete stvari, kod nas je češća pojava durenje. Neki s tim ne bi mogli živjeti, mi smo zaključili da možemo. Oko bitnih stvari se ne razilazimo (pristup djeci, briga oko roditelja, novac) i već time imamo solidnu zajedničku platformu.

A kad smo kod roza ruža - ja sam sigurna da mm-u ide na živce kad ja odem na jogu i ostavim zapackanu masnu peć, ali ju opere jer ja sam skuhala ručak i večeru. Isto tako, meni beskrajno ide na živce kad se neke stvari za koje je on zadužen otegnu, ali i s tim mogu živjeti. Ne radi se o tome da se ne naprave na vrijeme, nego da se ne naprave kad sam ja to zamislila u svojoj glavi. Oko toga sam se prestala opterećivati. Ako moja muškadija ostavi čarape sfrkane u kuglu u kanti za veš, takve će ići na pranje. A onaj tko vješa (obično netko od muških) će ih raspetljavati. To su budalaštine. Nije vrijedno mog vremena da se opterećujem je li netko OPET ostavio dlake na kadi. Dobiju uputu da to počiste i kraj priče.

DakleM, stvari treba riješiti prvo u svojoj glavi i vidjeti što nam je prihvatljivo, a što ne. Ja sam tip koji je isprobao i psihologe i obiteljskog savjetnika (psihijatricu, odličnu) i kad sam prokužila kako to funkcionira, više mi se nije dalo davati lovu ili ishoditi uputnice za to. Stvari su jednostavne, ali ih svaki čovjek prvo treba odraditi sam, pa tek onda s drugim ljudima. Ja sam tip kojem je gooodinama bilo najbolje bez drugih u blizini. (To je dio mog nasljeđa iz djetinjstva - MRZIM svađe i obiteljsko kazalište, oštetilo me za sva vremena i jedva sam čekala da odem. Volim svoje roditelje, ali naporni su bratemili sebi i drugima.) Stanovala sam sama od 18. godine do udaje u 37. Išla sam sama na more, putovala okolo, radila, bilo mi je udobno. Ali htjela sam imati obitelj, nisam htjela za sva vremena ostati sama, što je značilo da moram naučiti podnositi i PRIHVATITI druge ljude, njihove navike i nedostatke, njihove vlastite ideje koje nisu iste kao moje, njihovu sklonost da ne prihvaćaju moje ideje itd.