 |
|||
|
|
|||
Kod nas je svaka svada ista, oboje šutimo. Dugo, barem 1 dan. Ja to super podnosim.
I nisam uopce pasivno agresivna (ja to tako dozivljavam), ne durim se, ne razmisljam i ne prebirem po tome. Samo sutim i idem svojim putem.
Kad sam bila mladja, nisam mogla podnijet svadu i htjela sam se pomirit za 23 sekunde. Sad me briga.
I nemamo sto razgovarat o tome tko ce s djecom u setnju ili sto cemo sutra jesti kad se upravo oko toga i svadamo sto sam ja (vecinom, pretezno) jedina koja o tome razmislja. Ionako cu se ja pobrinut sto cemo sutra jesti i ja cu odvest djecu u setnju. Kreten.
Ma ljuta sam, jucer smo se posvadali. Uvijek isto. Ne glumim patnicu, i nije da bas sve moram bas uvijek sama, ali zlo mi je vise od pregovaranja, diplomacije i ja poruka o tome kako je za svemir i moje vrhunsko biće bitno da on rasiri veš. Koliko godina i razgovora treba proci da netko tko ude u kupaonu i vidi da titra gumb da je masina stala, mrtav ladan ga ugasi i ode kao da se nista nije dogodilo? Zasto uvijek "mozes ti molim te rasiriti ves?". (Dok nevino lezi na kaucu i ispod trepavica upita "sta treba?".) Mislim uvijek je "mogu, naravno, nema problema".
Ali ja ne mogu to uvijek izgovoriti tako nego popi.dim pa kazem iziritiranim tonom 'digni se s kauca': "daj ti bar veš raširi!". On iste sekunde popi.di i tonom jos glasnijim od mene vikne "sta mu serem kad on rasiri ves svaki put kad mu ja to kazem". Ja dreknem da mu ne zelim govorit nego da se sam sjeti, on meni da radi vise nego drugi muskarci koje poznaje. Tu je ton na vrhuncu, o onda oboje samo zasutimo. Svako nastavi svojim poslom. On rasiri ves i jos usisa da dokaze da on radi po kuci. Al sutimo ostatak dana. Pomirimo se sutra mailom na poslu. Al ne dugackim. Nesto bezveze "sve ok?"... Pa ili "da"... "Ne, jos sam ljut/a" pa sutimo i do sutra...
Mailove sam pisala u prvim godinama veze (to sam zapravo radila u svim nesuglasicama sa svima, sefom na poslu, frendicama, bivsim deckima... Dok nisam shvatila da je svima njima to samo BLA BLA BLA.)
Ne znam. Ne mogu reci da nema pomaka. U 7 godina smo se pomakli. Ja bih rekla s nula na 7%. On bi rekao s 5% na 19%. Ja zelim da spontano preko noci dode na 44% (kucanskih poslova, brige o djecu, bla bla bla). Eto, ne mora cak ni 50%
A djeca. Pa ne znam. Kuze, ne kuze, ne znam sto da radim. Objasnjavam sve vise, neutralno
Ma fak! Fakat ne znam, mislim da od sebe odustajem. Cilj mi je njih dvoje (jedno musko, drugo zensko), naucit drugim obrascima, a naucit cu ih maj es.
I sama sam od kuce donijela "sto ces danas dati muzu za jesti i jesi njemu nesto ostavila da jede". Fak of mama i baka, fak of!
Lažem, ne odustajem, nisam odustala. Da jesam, pomirila bih se s tim i ne bismo se svadali. Ali ni ne znam kud idem. Ah, kad je on jadan tako uvijek umoran što ću...Bubilo Bubich prvotno napisa
Ajme potpisujem, ovo je redoviti obrazac koji se ponavlja u našoj kući. Osim ovog dijela s pasivnom agresijom, ja sam kraljica pasivne agresijeKod nas je svaka svada ista, oboje šutimo. Dugo, barem 1 dan. Ja to super podnosim
I nisam uopce pasivno agresivna (ja to tako dozivljavam
Kad sam bila mladja, nisam mogla podnijet svadu i htjela sam se pomirit za 23 sekunde. Sad me briga.
I nemamo sto razgovarat o tome tko ce s djecom u setnju ili sto cemo sutra jesti kad se upravo oko toga i svadamo sto sam ja (vecinom, pretezno) jedina koja o tome razmislja. Ionako cu se ja pobrinut sto cemo sutra jesti i ja cu odvest djecu u setnju. Kreten.
Ma ljuta sam, jucer smo se posvadali. Uvijek isto. Ne glumim patnicu, i nije da bas sve moram bas uvijek sama, ali zlo mi je vise od pregovaranja, diplomacije i ja poruka o tome kako je za svemir i moje vrhunsko biće bitno da on rasiri veš. Koliko godina i razgovora treba proci da netko tko ude u kupaonu i vidi da titra gumb da je masina stala, mrtav ladan ga ugasi i ode kao da se nista nije dogodilo? Zasto uvijek "mozes ti molim te rasiriti ves?". (Dok nevino lezi na kaucu i ispod trepavica upita "sta treba?".) Mislim uvijek je "mogu, naravno, nema problema".
Ali ja ne mogu to uvijek izgovoriti tako nego popi.dim pa kazem iziritiranim tonom 'digni se s kauca': "daj ti bar veš raširi!". On iste sekunde popi.di i tonom jos glasnijim od mene vikne "sta mu serem kad on rasiri ves svaki put kad mu ja to kazem". Ja dreknem da mu ne zelim govorit nego da se sam sjeti, on meni da radi vise nego drugi muskarci koje poznaje. Tu je ton na vrhuncu, o onda oboje samo zasutimo. Svako nastavi svojim poslom. On rasiri ves i jos usisa da dokaze da on radi po kuci. Al sutimo ostatak dana. Pomirimo se sutra mailom na poslu. Al ne dugackim. Nesto bezveze "sve ok?"... Pa ili "da"... "Ne, jos sam ljut/a" pa sutimo i do sutra...
Mailove sam pisala u prvim godinama veze (to sam zapravo radila u svim nesuglasicama sa svima, sefom na poslu, frendicama, bivsim deckima... Dok nisam shvatila da je svima njima to samo BLA BLA BLA.)
Ne znam. Ne mogu reci da nema pomaka. U 7 godina smo se pomakli. Ja bih rekla s nula na 7%. On bi rekao s 5% na 19%. Ja zelim da spontano preko noci dode na 44% (kucanskih poslova, brige o djecu, bla bla bla). Eto, ne mora cak ni 50%
A djeca. Pa ne znam. Kuze, ne kuze, ne znam sto da radim. Objasnjavam sve vise, neutralno
Ma fak! Fakat ne znam, mislim da od sebe odustajem. Cilj mi je njih dvoje (jedno musko, drugo zensko), naucit drugim obrascima, a naucit cu ih maj es.
I sama sam od kuce donijela "sto ces danas dati muzu za jesti i jesi njemu nesto ostavila da jede". Fak of mama i baka, fak of!
Ono što me konstantno smeta u muško-ženskim odnosima, a provlači se i ovdje kroz ovu temu, jest teza da smo mi žene te koje trebaju pomagati muškarcu da sazrije,da se uključi, da počne ravnopravno voditi brigu o kućanskim poslovima i o djeci, itd. Pa trebamo biti pune razumijevanja, pronalaziti adekvatne načine kojima ćemo pokrenuti muškarca, prihvaćati situaciju kakva jeste, itd. Neću lagati, kod nas je situacija ista takva. On će učiniti sve što ga zamolim u 90% slučajeva. Oprati će, skuhati će, prošetati psa, donijeti namirnice, zabaviti djecu, itd. rijetko će učiniti nešto i samoinicijativno, ali mene umara moja konstantna emocionalna angažiranost oko svakodnevnih obaveza.
Ne znam razumijete li što želim reći. Npr., vikend sam provela kuhajući ručak, pripremajući slastice za nećakov rođendan, istovremeno sam organizirala u glavi kako danas odvesti dijete kod fizioterapeuta, stići na posao, skuhati ručak za svekra i svekrvu koji rade u polju, itd. On će mi pomoći i obaviti sve što ga zamolim. Ali, da je netko presadio njegov mozak u moju glavu ovaj vikend, mi ne bismo niti otišli nećaku na rođendan, kamoli spremili slastice, dijete ne bi otišlo na vježbe kod fizioterapeuta, svekar i svekrva bi ostali bez ručka, itd., jer on uopće ne razmišlja o tim stvarima, ništa ne planira niti uopće zna gdje tko kada treba otići i što treba učiniti. On ode svaki dan na posao, vrati se doma, ruča i to je čitav raspored u njegovoj glavi. Sve drugo što preko dana napravi, jest ono što mu ja kažem da bi trebalo napraviti. Ok, mi tako funkcioniramo i većinom nemamo problema u smislu da netko ne želi nešto napraviti. Ali, što je s muževima poput Lavkinog ? Možemo li mi žene sebi priuštiti da dođemo s posla, ručamo ručak koji je muž skuhao, legnemo i gledamo tv, a muž planira koje dijete treba odvesti liječniku, koje na trening, koju tortu treba napraviti nekome za rođendan i slično ? I, još više, možemo li sebi priuštiti da ne vodimo brigu o tome je li dijete jelo, je li presvučeno, je li se igralo i šetalo, nego da samo, poput muškarca, buljimo u gadgete i odbijemo muža kad nam predloži da se malo više zabavimo oko djeteta ? Kako bi bilo da naši muževi smišljaju strategije da nas potaknu na veći angažman u zajedničkom suživotu ?
Svašta sam ovdje sad napisala, nadam se da sam uspjela objasniti što je to što me bode cijelo vrijeme.
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom