Oooo, upravo si me s ovim podsjetila kako sam ja na kraju školske godine za psihoterapiju pobacala (ne na pod nego u smeće - to je korisna djelatnost) hrpetinu razne furde i još sam natjerala djecu da mi se pridruže. Oni se ne bune jer to kratko traje, a poslije je mir.casa prvotno napisa
To je bilo rješavanje frustracija iz zadnjeg mjeseca školske godine, ali retrogradno. Jako sam se trudila da taj zadnji mjesec doma bude mir, ali ne mogu reći da sam uvijek bila zadovoljna uloženim trudom pred kraj škole. (Btw. nešto furde se opet skupilo i nisam se dohvatila špajze, pa sutra planiram novu akciju - to je baš dobro za razgibavanje)
Sve je na kraju dobro završilo - klipani očito točno znaju koliko energije trebaju uložiti da bi prošli s odličnim, mlađi je na listi željene škole (sad se upisuje u srednju), ali meni je trebalo fizičke aktivnosti da se oslobodim napetosti. Pa smo napravili zajedničku radnu akciju bacanja smeća i čišćenja. Jedino mm nije sudjelovao - on je bio odsutan, ali kad je došao, njega je dočekao usisavač.
To je prava radna terapija.
I da - naučila sam u rodietljskom domu da se ne isplati napraviti sam sebi dodatni posao dok se rješavaš frustracija.... jer na kraju imaš štetu (ako slupaš nešto tipa omiljeni tanjur ili još gore - mobitel) i/ili muku (ako baciš rižu pa moraš čistiti). Jedino ako se ne možeš na drugačiji način natjerati da čistiš, onda dobro, he he he....
I da - kad se sjetim djetinjstva, omiljeni način rješavanja frustracija bilo je klofanje tepiha na štangi ispred zgrade. Bili smo tada u godinama kao moji sinovi - kraj osnovne i srednja škola. Obično bi netko iz dvorišta (3 zgrade) dovukao tepih, a nas 4-5 bi se našlo i na smjenu raspalili po tepihu. NIKAD kasnije nisu tepisi bili tako dobro istreseni, he he he....
 |
|||
Odgovori s citatom