Prvo i osnovno - ti sebe moraš početi smatrati zdravom osobom. Svatko ima nešto. Ja - autoimunu bolest, mm - hipotireozu, da spomenem samo nešto.lavko prvotno napisa
Hoćeš da ti ja kažem što je nas prizemljilo? Ne NAŠA terapija, jer smo svoje poteškoće morali staviti u drugi plan. Nego terapija djece. Jedan je imao tešku nagluhost (koja se riješila), kašnjenje u govorno-jezičnom razvoju, motoričke smetnje i ambliopiju/strabizam. Drugi je rođen prerano s nezrelim plućima i ima astmu od rođenja + teškoće čitanja koje su se ustanovile polaskom u školu.
Pa kad je trebalo birati hoćemo li mm i ja na obiteljsku terapiju (kao što smo išli u prvoj bračnoj godini, dok se djeca još nisu rodila) ispalo je da NEMA MJESTA NI VREMENA za nas. Djeca su bila na prvom mjestu. Trebalo je starijega voditi na vježbe za oko, stavljati mu okluzije, pa onda neovisno u Suvag na govorne vježbe, pa raditi s njim motorički razvoj (nismo si vremenski mogli priuštiti fizikalnu, iako bi mu dobro došlo).
Mlađi sin evo ove godine prvi put samostalno ide na Srebrnjak na fizikalnu (respifit za astmu) jer ima 15 godina. A prije toga - inhalacije doma, alergološka testiranja, ovo...ono....
Obojica nose naočale, obojica imaju svaki svoje smetnje čitanja, godinama smo ih vukli u Suvag svakog na njegove terapije, a opet se stiglo i utrpati tu gimnastiku, školu plivanja, strani jezik (za mlađega samo) u vrtiću, kasnije atletiku, glazbenu školu...
Eto - radna terapija. Dodaj tu vikendicu, roditelje (falim Bogu na svakom danu koji mogu provesti sami jer su u visokim godinama) itd. Ja idem na jogu otkad su djeca napunila 3 i 4 godine. MM si je lani nabavio novi bicikl. Rijetko koji vikend provedemo doma i rijetko koje godine ne odemo na more. Imamo premalo vremena za prijatelje, ali štaš, negdje moraš rezati. Sreća da postoje društvene mreže.
Jednostavno NEMA PRAZNIH HODOVA u kojima mm ili ja možemo vrtiti mozak u praznom hodu.
 |
|||
Odgovori s citatom