Ja sam na pocetku trudnoce bila vise uplasena nego nervozna. Prvo, iznenadilo me da sam ostala trudna kad sam se najmanje nadala, u nastresnijem razdoblju mog zivota u zadnjih par godina, i premotavala sam film da se sjetim jesam li slucajno napravila nesto sto bi moglo utjecati na bebu. Bojala sam se i sjetiti nervoza sa starog posla pred sami odlazak! Tih dana sam pocinjala raditi na novom poslu, kojem sam se mogla posvetiti samo s pola mozga. Srecom sam se ubrzo pocela osjecati vrlo ugodno u toj sredini, a i ljudi su bili super kad sam im rekla vijesti, tako da je sad relativno bezbrizno sto se toga tice. Par prepada izazvanih implantacijskm krvarenjem, o kojem naravno pojma nisam imala. Zatim sam malo dramila kad sam pocela citati o svim onim testovima koji me cekaju, sta se sve tu mjeri, koje su opcije, i onda sam pukla i rekla sebi da tako dalje ne ide.

Ali, najveca nervoza tek me je cekala, i to me na zalost povremeno bas zna "spucati". Kako sam na novom poslu, iako firma ima vrlo liberalnu policu za zaposlene majke, ja gubim po svakoj stavci. Najmanje me brine financijska strana cijele price, a najvise vrijeme koje cu imati sa bebom - samo 6 mjeseci! I da stvar bude zanimljivija, nedavno sam saznala da se par dana nakon mog termina, 1.4.2007. mijenja UK zakon po kojem se garantirani porodiljni dopust povecava sa 6 na 9 mjeseci. Doslovce u par dana mogu izgubiti par toliko dragocjenih mjeseci, a nista nije u mojim rukama