ovo sve potpisujem!
jako volim more, toplinu, sunce, ljeto...
ali kad ga promatram, uvijek se javlja neki duboki strah i bezdan u meni
naprotiv, kad sam okružena brdima (a to je često) osjećam mir...
što se tiče ovog dijela oko druženja, u malim (manjma) sredinama vrlo je često prisutna ta navada ulaska u tuđu kuću iznebuha
moram biti iskrena pa reći da kod mene toga nema, i da sam okružena prijateljima koji to ne rade
obavezno se čujemo kad je tko slobodan
susjedi isto nisu naporni ali u početku je blo potrebno jasno odrediti granice po tom pitanju

vjerujem da me između sebe komentiraju jer oni idu jedni drugima na kave a ja za to nemam živaca
eventualno ljeti, kad sam na terasi iza kuće svarim koju tu i tamo kad sam raspoložena
ok. sa svima sam u korektnim odnosima ali dalje od toga ne mogu
ne mogu slušati o svekrvama i "ko je što užina" hebe mi se
rađe kopam rajčice, iskreno
već sam na nekoj ranijoj raspravi na temu selo vs. grad rekla da sam ja čovjek prirode
s povremenim težnjama konzumiranju civilizacijskih dostignuća
volim kino, volim kazalište, volim lijepe parkove, shoping centre ne volim i ne podnosim
djecu sam vodila i vodim kad god imam priliku
muzeji, kina, slastičarne, dolac, žičara, mekići, lunjanja gradom, vožnja tramvajem, sve su obišle više puta
možda više nego neka djeca koja tamo žive
no, za sve to treba i novaca i vremena
i iskreno, žao mi je što ne žive okružene nekim mogućnostima
ko psu mi je žao
i da, usprkos mojoj ljubavi prema našoj kući s vrstom i ptičicama i predivnoj prirodi i životu bez stresa što se prometa tiče
sve ostalo meni je u ovoj sredini stres
i fale mi ljudi bez strašnih ograda u glavi i iscrpljuje me klasična provincijska znatiželja i seciranje i analiziranje
to me strašno živcira, nije nužno da se radi o meni, ja to ne mogu slušati ni kad se radi o bilo kome drugome
a toga je svugdje ali u maloj sredini to je središnja točka razgovora, po kućama ili kafićima, jer drugih mjesta okupljanja gotovo da nema
eto, to je ono što me smeta
ako se hoću družiti s nekim, ili možemo u kućnom aranžamanu ili u kafić
i to frustrira, jako...
pogotovo kad je u kombinaciji dječje druženje
još me smeta i to što djeca okružena određenom okolinom upijaju tu okolinu
i njene neželjene učinke, htio ili ne htio ali njih to oblikuje
i onda s epitam, imam li prava zbog svoje sklonosti mirnom životu i prirodi na takav način zakidati svoju djecu?
neprekidno se susrećem s takvim razmišljanjima
dobro, dok su djeca manja to nekako možeš amortizirati
ali kako rastu, neke stvari postaju sve očiglednije
od kvalitete obrazovanja, od okoline i poruka koje ona nosi, od mogućnosti za razvoj potencijala u punom smislu
dijete ti ne znam, ima talent za nešto ali nema ga gdje njegovati, nema ga s kim razvijati
i onda se to jednostavno počne gubiti, iščezavati, lagano nestaje
i dijete je frustrirano jer se ne može izraziti, ne može se razvijati u potpunosti...
ma joj.
neću dalje
zamislila sam lijepu nedjelju....