Evo i mene. Za vikend smo bili u Zg. Do NG sam mirna, napunjenih baterija, a iza toga, a vidjet će se.
Sve sam pročitala što ste pisale i drago mi je da se je razvila diskusija. U načelu, sa svima se slažem. Bezobzira što sam tu gdje jesam, uopće se ne ljutim ni na Flopicu, ni na, hm... tko je ono napisao da je Zagreb nastanjen ljudima izvana i da se je time na neki način srozao. Možda nije baš tako, od riječi do riječi napisano, ali ja sam tako shvatila. Isto mislim, istina je. U Zg su došli mnogi "seljaci". Neki su svoje selo ponijeli sa sobom, dok su ga drugi ostavili tamo, na selu. Nema tu ljutnje, to je živa istina. Ali, meni je i to ok. Jedna mješavina sveganečega, pa opet, u globalu dobro. Barem postoji mogućnost izbora, pa svatko izabere što mu odgovara.
Ja tu, u ovom selogradu izbora nemam. Ne paše mi ništa, baš ništa, ali izbora trenutno nemam.
Razmišljala sam koliko je to do mene i mog stava. Jer, evo, u Zg stvari obavljam bez problema. Možda stvarno nekako drugačije zračim. Zadovoljna sam, lice mi se valjda ozari i ljudi to primijete, pa na moju pozitivnu vibru, odgovore mi pozitivno. Probala sam ja to i ovdje, barem prisiliti se. Ali, ne ide. Ne ide nikako. Možda zato što nije od srca. Molim, oprostite, ispričavam se, biste li..... ma odj.. i makni se da te više nikad ne vidim. Zašto? Zato, jer nema povratne reakcije, nema odgovora. Ništa. Ravna crta. Dobro, dosta o tome.
Neću više. Shvatile ste. Ne paše mi ovaj mentalitet i to je to.
Brine mene i zdravstvo i predškolski odgoj i školstvo i javne službe. Naravno, zbog moga djeteta. Ljudi u gradu, čitam, imaju problem, jer je engleski utorkom ili četvrtkom, a poklapa se sa sa ritmikom. Karikiram. A mi ovdje, u vrtiću engleski nemamo uopće, kao ni javno izvješenog jelovnika, kao ni daske na wc-u, kao ni igračaka, kao ni nikakvih aktivnost. Jedina aktivnost koju vrtić nudi je slobodno jurcanje po vrtičkom dvorištu kao muhe bez glave, dok tete čakulaju ispod jednog drveta i međusobno se zabavljaju. Neš ti nauke!
Škola- Zg djeca idu u školu u prirodi, idu na more, idu u Grad Mladih, naši sa sela idu na selo. I svima to ovdje paše. Ama nitko da bi pisnuo. Ja mislim, da moje dijete koje je vidjelo kravu x puta u životu, ima pravo otići na izlet u grad, pa eto, barem na kazališnu predstavu.
Moje dijete povremeno u školi nema dvoranu za tjelesni odgoj. I nikome ništa. To je ok. A zašto me onda traže bijelu majicu? Za poslijepodnevne termine. Ma nemoj! Ili treba ili ne teba, a ne treba onda kada ravnatelju odgovara, jer nije u stanju organizirati satnicu kako spada.
Blago li vama u gradu! Blago. Eto, barem imate izbor za svoju djecu. Mi nemamo. Uzmi što ti se da i šuti, poklopi se ušima, jer pisneš li- automatski si crna ovca.
Što se tiče posla i zaposlenja. Kome da ja pošaljem zamolbu? Kada i pošaljem, tjedan dana unaprijed već znam tko tamo radi. Bratić me isto nešto nervira, on živi u Zg, radi fin posao u jednom ministarstvu i sit gladnom naprosto ne vjeruje. Kada su me odbili da sa višom stručnom spremom budem spremačica, on me je napao zašto se nisam žalila. Ma čovječe, kome da se žalim? Upravi vodovoda! Sve je to jedno kolo iz kojeg nitko neće, jer pisne i padne li jedan, pali su svi. Pa nisu valjda ludi!
Gledam ja koliko je tu nepravilnosti, nezakonitosti i lagano mi poklopac titra. Mogu ja puno gutat, stvarno, ali bojim se da mi nedostaje ona jedna kap koja će preliti čašu. Tu bi mogao izgoriti mm. Jer, spakujem li se, ja i dijete idemo, a tko želi sa nama, dobrodošao je.
Nabraja on meni tu neke prednosti. Djelomično opravdano, ali dugoročno ne drži vodu. Npr. škola nam je na par minuta, njegov posao je na par minuta, škola stranih jezika nam je tu, blizu jako, "bolnica" nam je isto tu, crkvu vidim sa prozora... centar. Kao, u Zg je to sve kompliciranije. Dijete bi viđali tek navečer. Istina. Zg guta vrijeme. Ali, ovjde vrijeme guta mene. Lagano, ali sigurno. Dijete će narasti i neće me više toliko trebati. Već sada me sve manje i manje treba. Ali, za koju godinu me doista neće trebati ni jedan poslodavac. Gdje sam onda? Eto me sa maramom na glavi, poluluda.
Lijep je grad i nudi doista sve. I dobro i loše, na nama je da izaberemo.
Selo mi ne nudi ništa.
I svaka čast svima sa sela, ne umanjujem ja ničije vrijednosti, ali za kopanje kukuruze, čerupanje pilića i aktivnosti koje selo nudi mi nije trebala diploma.
Tješi me moj sin i kaže, mama, kako ti kukaš da nemaš posao? Pa imaš, domaćica si. Pa znaš, sva zanimanja su jednako vrijedna.
Hvala ti sine moj, i baš zbog toga što vidim da imaš potencijala, osjećam se još jadnije.
Što ja kao roditelj činim za svoje dijete? Ništa!
Srce me boli.