Kad se već piše o mogućnostima velikog grada i manje sredine i sve to skupa dovodi u vezu sa uspjehom djece, evo mojeg iskustva:
Studirala sam tu u Zagrebu fakultet, odnosno smjer na malim brojem primljenih studenata, svega 20.
Od tih 20, osmero nas je diplomiralo u roku i, vidi vraga, svih osmero smo došli na studij izvan Zagreba. Kolege koji su živjele doma tijekom studija su itekako (ne svi, ali dobar dio njih) razvukli diplomu jer su si to mogli priuštiti. Ja nisam mogla.
Nadalje, otok sa kojeg sam došla danas ima i glazbenu školu (područnu GZ J. Hatze iz Splita), školu stranih jezika, nekoliko sportskih klubova, ples i niz drugih aktivnosti za klince. Dakle, sve aktivnosti koje imaju i djeca u većem gradu. Razlika je u tome što na većinu tih aktivnosti klinci idu sami i ne taljigaju se do njih sat i pol vremena.
Što se srednje škole tiče – postoji i gimnazija koja nije na glasu, dobar dio klinaca šalju u Split u bolje škole, tko si to može priuštiti. Po meni, to je čisti malograđanski hir jer je i iz ove otočke gimnazije većina djece upisala studije u Zagrebu, Zadru i Splitu, pa i one zahtjevnije. Konkretno moji susjedi iz te su škole ovo ljeto upisali FER i medicinu tu u Zagrebu, i to su bili pri vrhu liste na primjemnom. Obzirom da se ne radi o velikom broju (mislim da je bilo 25 maturanata ove godine, svi vrlo dobro znamo što je tko upisao, tako da ne pišem napamet).
U svakom slučaju rekla bih da nije ista situacija u tim malim sredinama kakva je bila nekad i ne vidim nikakvih posebnih razloga za preseljenje u veću sredinu (osim egzistencije naravno, al ovdje se rema razvukla na mogućnosti, odnosno nemogućnosti za djecu).