e pa to, aleksandra
i ja sam u ratno doba (vrijeme izbivanja od kuće) bila u situaciji pune 2 godine da sam ustajala u 5 i 15 da bi došla u školu busom
a dolazila doma u 16 sati
pa zamisli dijete u 2.3. raz. gimnazije i bajnog života, u mrak odlaziš, u mrak se vraćaš
nemaš volje za ništa nego za leći

moje prijateljice koje su bile na mjestu su ustajale u 7.30 a doma dolazile u 14 sati
one su išle na ritmiku, dramsku, jezike
ja sam bila za ništa dok dođem kući...
išla sam na dramsku jedno vrijeme
kad smo imali probe i nastupe uvijek sam morala ostati kod nekoga prespavati
to na duže staze jednostavno nije moglo funkcionirati
teška srca sam se morala pomiriti s činjenicom da nije izvedivo

nekidan razgovaram s mamom čije dijete ima određene poteškoće u razvoju
očajna je,mora par puta tjedno na vježbe i preglede put pod noge 200 km (logoped, defektolog, terapeut , obrade itd.itd.)
a što se tiče troškova studiranja, to je svima čija djeca studiraju ogroman problem (prosječne obitelji koje žive od plaće)
poznanica ima dijete na fakultetu 200 km od kuće
radi za njegov faks, gotovo njena cijela plaća im na to odlazi - još dijete radi preko ljeta da pokrije dio troškova
a još je dvoje čeka u naredne tri godine...
a djeca super potencijali, vrijedna, inteligentna, žele se obrazovati, žele učiti
morat će se zadužiti kreditom da bi im omogućila odlazak od kuće...
i tako, sad se ja pitam je li lakše onda biti na mjestu ili tako krvariti za nešto što je drugima sasvim normalno i ne iziskuje takva dodatna opterećenja?

ovdje se ne radi o tome voli li osoba x, y, svoj grad
i ima li kompleks jer je iz provincije
i misli li da u "velikom gradu" teče med i mlijeko, da svi pohode kazališta u lijepoj obleki, idu na klizanje i ispijaju čaj u gradskoj kavani na okićenom trgu...