eh, vidiš. stalno se svađam s arhitektima i urbanistima na tu temu. kad projektiraju domove za penzionere u prirodi. u osami. na miru. krasno. ukratko, u pi*di materini.
moja nona je iz doma svaki dan dva puta išla u grad. nedaj bože staviti autobusnu stanicu ispred doma. zato je i pala i slomila kuk. nije to neka nizbrdica, al dovoljna da oni jadni do stanice moraju pješačiti 500 m, i to ne po ravnome.
bila je i ideja - dom na vrhu učke, u bivšem ininom odmaralištu.
krasno, zrak i to.
kao da će oni ići na vojak dva puta tjedno planinariti.
a unuci kad snijeg zapadne ne mogu ni primirisati.
maknimo starce daleko da ne smetaju, heba ih ćuk. ni na ulici, ni u javnom prijevozu, šta će oni tu.
a, sudeći po mojoj noni, jedino što joj je bilo važno da bude dio života, svakodnevnog života. da gleda mlade kako idu na posao, vraćaju se s posla, da su - uključeni. a ne na vrhu brda.
to sam sto puta napisala, al moram još jednom :D
eto, pozitivan primjer u mome ljetnom mjestu. dom je u centru mjesta. odmah do kafića, knjižnice i tik do ambulante, sve možeš i kad jedva hodaš :D