pulinka, u pravu si.

Učiteljica je propustila objasniti drugoj djeci u čemu je kvaka. Ili je objasnila, a to dijete je nije čulo ili razumjelo (to se događalo mom mlađem sinu, da zbog brbljanja propusti bitne informacije, pa onda tvrdi da to učiteljica nije rekla).

Djeca su različita. To im treba učiteljica objasniti. A treba objasniti i roditeljima na roditeljskom sastanku (kad djece nema) kako da se doma nose s takvim pitanjima i kritikama.

Ja sam sigurna da u razredu mog sina isto tako pitaju zašto njemu profesorica iz matematike stavi jedan ili dva zadatka u zagradu (ip zbog vizualne disleksije) ali moj sin je tvrdoglav i prošle je godine gledao da riješi čak i zadatke u zagradama. Ponekad je uspio, ponekad ne. A što su druga djeca o tome doma komentirala, nemam pojma niti me zanima. A moguće je da je bilo svakakvih komentara... On se ne trudi da bude kao ostali, nego se trudi zbog sebe. Natječe se sam sa sobom. Napredovao je jako. Demotivirajuća sredina tu ponekad bude pozitivna komponenta, jer osobe kakav je moj sin potakne da "baš za inat" ulože napor da budu što bolji. Ponekad mogu. Ponekad ne - imaju ograničenja zbog kojih su i dobili ip. Ali neki od njih imaju probleme koji nisu vidljivi na prvu, kao debele naočale. S druge strane - našu djecu ti papiri neće pratiti dalje kroz život, oni moraju naučiti živjeti sami sa sobom, ali i s okolinom. Osnovna škola je istovremeno i životna škola njima kao i svim ostalima. MBee je već napisala da to koristi našoj djeci, ali i ostalima. Vjerojatno i učiteljima. Ni oni se ne snađu kako treba u svakoj situaciji, pa ne vidim nikakve štete da svoju djecu potaknemo da postavljaju pitanja ODMAH, u razredu. Ako moj sin to ne napravi, nego doma ispituje mene - ja sam sigurna da nije baš sjajno pazio na satu. Ako pazi, obično je u toku i ne ustručava se postavljati pitanja profesoru.