Blage nama, kad je poanta svega da svatko gleda svoja posla. Malo ću biti sarkastična, pa ću dodati, valjda je tako i dobro, još lakše će nestajati milijuni doktora Ive, jer eto svatko gleda svoja posla.

ja ovu diskusiju, moram priznati uopće ne razumijem.
jasno je da postoje djeca, koja trebaju poseban pristup u školi. (istinabog, svako bi dijete trebalo imati individualni pristup, ali to je druga priča)
jasno je i to, da takav pristup trebaju i dobiti
jasno je, da treba štititi privatnost djeteta i ne razvlačiti niti njegove dijagnoze, ako ih ima, niti druge privatne stvari.
i moja mama je bila učiteljica, pa i u ona davna vremena, kad nije bilo "papira", uvijek je bilo djece koja su trebala drugačiji pristup, te su ga i dobijala.
pametni nastavnici će uvijek naći način, kako da pomognu djetetu, te kako da to ostalima komuniciraju.

no ono sto meni nikako nije jasno, je ta slika razreda kao neke sobe s robotima, neke kasarne - ono budi kus i gledaj svoja posla. ma sto to znaci?
tu se uopće ne radi o nekoj zavidnosti, ili sto netko gore reče, ne ugrožava to tvoj uspjeh. Ili o onom sto cvijeta priča - djeca koja se žale da svi drugi imaju bolji tretman. Pomalo stvarno i nerviraju te insinuacije, da svako dijete ili roditelji koji nešto pita ima zle namjere.

Djeca jako puno toga i razumiju i osjećaju. I većina djece se vise nego dovoljno puta i u školi i u životu izvan škole, našla u situaciji, da bas ono bude na neki način različito i drugačije od većine. Bez obzira, da li roditelji s njima o tome razgovaraju ili ne. Razumijem ja da ima roditelja koji sve gledaju samo kroz prizmu svog djeteta. Ali to vrijedi i za one roditelje, čija djeca kakti "nemaju problema" (sto god to trebalo značiti), kao i za one čija djeca "imaju posebnosti", pa sve gledaju kroz tu prizmu.

tužno bi bilo i društvo i zajednica u kojoj je modus operandi, da razumiješ samo ono sto si sam proživio i sto te osobno dira.

ne pričamo mi ni o waldorfskoj ili nekoj alternativnoj školi, u kojoj je sve individualno, nego o ovoj klasičnoj sazdanoj na milijun pravila. I na principu da sva ona vrijede jednako za sve.
u tom smislu je vise nego logično, da djeca pitaju ili učiteljicu ili roditelje, zašto postoje iznimke. I u to pitanju nema ništa lošeg. Po meni bi upravo to da nitko ništa ne pita, bio alarmirajući znak.

i roditelji, ako su angažirani, žele znati kakvo je okruženje u kojem njihova djeca provode veliki dio vremena, žele uspostaviti dijalog sa nastavnicima i žele s djecom razgovarati o njihovom razredu u detalju i opcenito. meni je užasno bitno da sa svojom curom razgovaram o svemu i svačemu. I zanimaju me njene opservacije i o nastavnicima i o atmosferi i o tome kako se druga djeca sa svim tim nose. Ne zato sto bi bila znatiželjna baba, nego zato jer to zajednica u kojoj mi dijete provodi vise vremena nego u vlastitoj kući.
i valjda imamo sreće, da joj razred nije kasarna u kojoj svatko gleda svoja posla. nego zajednica, kolektiv. drago mi je vidjeti da oni ne gledaju samo svoja posla, nego i tuda posla. u svakom smislu.
jer mi je bitno da bude osvješteni građanin civilne demokracije.