Djeca sa poteškoćama, posebnim potrebama, ili kako ćemo to već nazvati, imaju pravo na privatnost i njihove poteškoće i način njihovog školovanja ne mogu biti predmet javne rasprave, kakav god za želju da bude tako bio motiv - znatiželja, zavist ili neki plemenitiji cilj kao što je želja za razrednim zajedništvom. To nije nešto što ja priželjkujem ili mislim da tako treba biti, nego to tako jest. Ocjene bi generalno trebale biti privatna stvar, a ne predmet rasprave, kao što je privatna stvar kad mene moj šef ocjenjuje i procjenjuje, pa to radi nasamo a ne pred deset kolega.

Da bude jasno - ja nipošto ne mislim da se drukčijatost djece koja su očito drugačija treba skrivati i zataškavati - nikako, baš suprotno, ako u razred ide dijete koje je očito različito, to je svakako nešto o o čemu treba otvoreno razgovarati, objašnjavati, jer je to svakako važno i za prihvaćanje tog djeteta u razredu. Ali, i dijete sa autizmom, i dijete koje ne vidi, i dijete koje ide u školu po prilagođenom programu imaju pravo na to da se njihov način školovanja i njihove ocjene ne komentiraju i ne objašnjavaju nikome (jer se zaista nikoga ne tiču). Isto tako ima poteškoća koje dijete koje ih "ima" ne čine ni po čemu drugačijim od drugih, i ja stvarno ne vidim razlog radi kojeg bi se razredu objašnjavalo da NN pati od poremećaja pažnje pa na testu dobije dva zadatka manje. Čemu?