To je druga stvar. Naš problem se "osjeti" pri prvom kontaktu i djeca su zbunjena i puna pitanja "zašto me ne gleda, zašto tako čudno priča" itd.

Baš smo jučer suprug i ja raspravljali što bi učinili u situaciji kojoj smo svjedočili. Čekamo dijete u čekaonici kod logopeda u društvu majke s dvoje djece i tate sa djevojčicom sa vidljivim pp (između ostalog i nešto sa očima). Djevojčica s mamom pokaže na nju prstom i glasno pita majku "zašto djevojčica ima takve oči?" Majka je rekla tiho nešto u stilu "ne pokazuj, to je nepristojno" i dalje izignorirala cijelu situaciju. Dijete je naravno nastavilo buljiti, svima je bilo neugodno itd.

Ja bih recimo jednako glasno rekla da nije pristojno prstom pokazivati na nekoga i rekla da možemo pitati tatu/djevojčicu, da možda slabije vidi. Ako bi nas tata vidljivo ignorirao jer ne želi pričati o tome, završila bih priču s nekim objašnjenjem koje bi dijete trenutno zadovoljilo i nastavila priču doma, ali ovako je poruka bila "okreni glavu od tuđih problema i pravi se da nisi primjetio".

A možda samo imam drugačiji pristup jer i sama imam dijete sa pp. I mene su smetali komentari tipa "kakvo neodgojeno dijete, ja bih to dovela u red itd." ali me nikad nisu smetala pitanja djece/odraslih o samom problemu.