Citiraj pulinka prvotno napisa Vidi poruku
U našoj vrtićkoj grupi je prošle godine na roditeljskom istaknuto da postoje deca koja pokazuju naznake ADHD-a i da će takva deca mahom biti vaspitavana pozitivnim metodama - pohvalama za pozitivno ponašanje, jer je pokazano da kod njih kazne ili učenje na posledicama nemaju efekta. Što je sasvim u redu.

Ali je u praksi to izgledalo ovako: svaki agresivni ispad jednog konkretnog deteta se ignorisao, doslovno. Teta je okretala glavu, pravila se da nije videla, nije pružala ni pomoć ni utehu detetu koje je bilo žrtva agresije, čak, naprotiv, žrtve agresije su izdvajane u hodnik "dok se ne uteše", same, naravno.
Pošto obraćanje teti ili prostije, "tužakanje", nije imalo odziva, druga deca su od roditelja dobila savete ili da detetu viknu "Pusti me!"-što obično nije imalo efekta, ili da se konstantno sklanjaju i izbegavaju "agresivca", ili da uzvrate udarac, već u zavisnosti od stava roditelja i temperamenta svakog pojedinog deteta. Naravno, dete koje je uzvratilo udarac je uredno kažnjeno stajanjem u ćošku ili u hodniku, jer je očigledno procenjeno da kazna za to dete IMA efekta.

Haos koji je u grupi vladao je bio neverovatan. SVA deca su bila prkosna, zbunjena i pod utiskom da je jedno dete ljubimac koji sve može. A "agresivac" nije bio ništa srećniji, jer ga je bar pola grupe aktivno izbegavalo. Pri tom je "agresivac" jedno izuzetno bistro, obrazovano i milo dete, željno druženja i prijatelja, ali sa nula samokontrole.
Meni je to primer krnje i loše provođenog IP-a. Niko nije bio na dobitku, a gubitak je bio očigledan. Teta je izgubila i autoritet i poverenje i roditelja i dece, a ni dete "agresivac" nije profitiralo, jer je steklo etiketu "nedodirljivog siledžije" i neodobravanje drugih roditelja.

Pri tome čak nisam preterano ni pristrasna u ovoj priči, jer je moje dete retko bilo na meti agresije, pripadalo je grupi onih što su se sklanjali, a i bila je viša od "agresivca" , tako da nije imala puno problema, ali je trebalo puno objašnjavanja zašto je N. sve dozvoljeno, a ona treba da bude ta koja se sklanja.
I dalje stojim pri tome da to objašnjavanje nije trebalo da bude (samo) moj posao, nego posao psihologa/pedagoga/tete, koji bi ih kroz godinu učili socijalizaciji/toleranciji/prihvatljivom ponašanju u grupi, ne samo pričom, nego i delima.
Da, nazalost, slicnih slucajeva znam nekoliko. I u vrtickoj grupi od moje cure je bio takav slucaj. Nazalost, nasilniku se puno toga oprastalo radi *dijagnoze*, jer kao on ne zna drugacije.