kod nas se nije ništa reklo
a na dječja pitanja je tu bio komentar što imaju pitati kada to njih ne ugrožava
ok, onda nema drugog nego reći neka gleda svoja posla
 |
|||
|
|
|||
kod nas se nije ništa reklo
a na dječja pitanja je tu bio komentar što imaju pitati kada to njih ne ugrožava
ok, onda nema drugog nego reći neka gleda svoja posla
veliki potpis pod Senin post. Naravno da treba poštivati privatnost i želju djeteta i da neces na prvu, svima koje sretnes, pricati o djetetovim poteškoćama, ali razred nisu svi, to je zajednica u kojoj će dijete boraviti vjerojatno osam godina. Uporno izbjegavati razgovarati o problemu podloga je za stvaranje predrasuda, uvjerena sam.
Ja uopće ne bi zamjerila djetetu koje se hvali da njegov test ima 10, a ne 15 pitanja, ja bi pomislila da se dijete nije uspjelo na drugačiji način afirmirati u razredu, a to nije samo njegova odgovornost.
Ja možda ne razumijem baš najbolje što mislite kad kažete da treba razgovarati o problemu, ali ako pri tome mislite da u razredu sa učenicima treba razgovarati o tome da učenik PP ima disleksiju i što je to, i da učenica RR ima poremećaj pažnje i što je to, te kakve oni radi toga dobivaju testove, onda ste zaista u krivu, jer o tome se ne smije razgovarati na taj način (a i ne treba). Razgovor o različitostima i senzibiliziranje djece na prihvaćanje drugačijih je, pak, naravno dobro došao (bez obzira na to ima ili ili nema u razredu "drugačije" djece).
Ako u nekom razredu postoji ozbiljan problem - dakle učestao, koji se ponavlja - sa djetetom koje se hvali da dobija lakše testove, i ako to ozbiljno uznemirava ostalu djecu, onda taj problem treba prijaviti učiteljima kao bilo koji drugi problem koji se pojavi u razredu.
ok, riječ "problem" nije dobra u ovom kontekstu
F ce sada imati u razredu dijete koje ima asistenta - nemoguće je da nitko ništa ne kaže djeci na tu temu, kako? zapravo, ja uopće ne kužim o čemu mi ovdje razgovaramo.
Pa očito niti ja ne kužim, jer mislim da je potpuno normalno da će se djeci objasniti da je sa njima u razredu dijete koje treba asistenta.
i točka?
ja od djece očekujem više
mislim, kako će djeca uvažavati različitosti ako se o različitosti priča samo na načelnoj, akademskoj razini, a kad dođemo na konkretnu, na poteškoće s kojima se konkretno dijete suočava, e onda više ne jer tu ulazimo u pravo pojedinca na privatnost. Razumijem ja sve to, ali nekada mislim da politička korektnost ima više štete nego koristi. I mislim da se u svemu može naći primjerenu mjeru, od koje će svi imati koristi...
Pravo na privatnost nema zaista nikakve veze sa političkom korektnosti, niti je politička korektnost razlog radi kojega treba poštivati privatnost - bilo čiju, a posebno dječju. Djeca sa posebnim potrebama nisu modeli u nastavi na kojima drugi trebaju vježbati toleranciju i imati od toga koristi.
Moram se sloziti. Ne vjerujem da se i jedno dijete osjeca dobro kada ga se izdvaja kao primjer i model za vjezbu tolerancije.Mima prvotno napisa
Ja to ne vidim tako. Upoznati ostale učenike sa problemima mog djeteta koristi i mom djetetu, puno. Valjda ovisi o kakvim se problemima radi (dijete koje muca možda ne bi želilo da se uopće to spominje nego mu odgovara da se svi prave kao da ne muca). Autizam sa sobom nosi velike probleme u komunikaciji i socijalizaciji koju jednako treba naučiti dijete sa autizmom i neurotipično dijete.
Gledaj, kad se mora- mora se.
Ali ne mora se uvijek. Niti je korisno za svako dijete da bude u fokusu i da se o njemu prica. Nekima to cak moze stetiti koliko god namjera moze biti dobra.
Ali, ako dete ima vrlo upadljiv "poseban tretman" koji učiteljica ne ume da racionalizuje na deci prihvatljiv način, dete je opet u fokusu, htelo, ne htelo, i dobija etiketu povlaštenog, što mu opet verovatno ne bi bilo od koristi, izazivati zavist ostatka razreda?
Meni se čini da učiteljica iz primera ipak nije odigrala sve kako treba. Ako se detetu već dozvoli da ne piše kontrolni, trebalo ga je angažovati nekom drugom zamenskom aktivnošću tako da bar prividno i ono učestvuje u ispitivanju ili ponavljanju gradiva.
Ovako je normalno da su deca zbunjena. Sa jedne strane im se govori da se pravila moraju poštovati, sa druge strane postoje pojedinci koji ne moraju da ih poštuju.
To sigurno ne može biti pozitivno za opštu atmosferu u razredu.
I mislim da nije uloga RODITELJA da deci objašnjavaju da postoje deca sa posebnim tretmanom, jer ne prave razliku roditelji, nego učiteljica. To bi trebalo da uradi učiteljica ili ev. školski psiholog/pedagog. Bez imenovanja konkretne dece, naravno.
To mi je bas super ideja.
neka dijete prividno sudjeluje i glumi da nesto radi da se drugi ne bi bunili.
bas si mislim da je to moguce kad vec dijete ne zeli pisati test.
onda bi mozda ipak knjigu otvorilo pa malo ponavljalo gradivo.
Pa nije neznanje razlog zasto dijete ne zeli pisati test. Vjerojatno zna gradivo kao i ostali, a mozda i bolje.
Ocito je da ima problem ( sam sa sobom) kad ima problema sa pracenjem uputa i autoritetima.
Pa ako je u tom trenutku u otporu prema testu, vrlo je vjerojatno da ce biti u otporu i prema ideji da glumi da radi nesto.
pouzdano , isprobano.
meni nekako uvijek bude veselje citati kako bi neki rjesavali problem po kratkom postupku. I nacin nije los, a niti ocekivanja. Za djecu bez poteskoca. Ali za djecu sa poteskocama sve to zvuci kao SF.
Samo da dodam , prava uciteljica "ne pravi razliku "ako prilagodava metode djetetu koje ima potrebu za tim.
Nego razlikom u metodi tom drugom djetetu daje sto mu je potrebno, kao sto je " normalnom " djetetu dovoljna uobicajena metoda.
U razredu moje mlađe curice postoji dvoje djece problematičnog ponošanja, od kojih jedno ustane za vrijeme sata i počne šetati okolo, vrijeđati učiteljicu, a drugo pak ne govori... Na oboje su djeca "upozorena", a i mi smo doma razgovarali o takvoj "drugačijoj" djeci i mojoj djevojčici nikada nije palo na pamet rugati se takvom djetetu, čak dapače, kako je bila predsjednica razreda uvijek se zalagala za oba učenika. Nažalost, učiteljica nema takta za rad sa takvom djecom, ona tvrdi da nema vremena posvetiti im se koliko bi njima trebalo, ali to je već druga priča... Ne vidim ništa loše u tome da se "pravila" i metode učenja i odgoja prilagođavaju djeci kojoj je to potrebno.
Meni se čini da je čokolada lijepo objasnila sukus. I to pogotovo za djecu koja trebaju drugačiji tretman, a nisu djeca sa posebnim potrebama kod kojih se to odmah vidi, recimo u slučaju nekog invaliditeta, autizma ili slično, odnosno kada djeca imaju osobne asistente.
naravno da se ne radi o tome da ćeš djecu, odnosno njihovu drukgačijost staviti u fokus, koji ona ne žele, odnosno promatrati ih i svesti ih samo na tu posebnost. No pulinka tu ima point, u fokus ćeš ih staviti i onda ako ništa ne kažeš, a djeca vide i osjete da je tretman potpuno drugačiji, a oni ne znaju ni razumiju zašto.
naravno da pod objašnjenjem ne mislim da bi učiteljica, svaki puta kada npr. dijete ne piše kontrolni ili radi nešto drugo nego ostali, trebala reći:
e djeco ana ne piše, jer je ona....ovo ili ono. Ne mislim ni da bi trebala fingirati neke lažne zadatke. Ima sasvim dovoljno drugih prilika da na jedan jasan, konstruktivan način, objasniš djeci i roditeljima situacije.
kad je moja cura išla u prvi razred osnovne škole, učiteljice iz nastave i boravka su barem 30% vremena trošile, na ono sto su zvale socijalizacija. Molim, hvala, rješavanje konflikata, kako niz stepenice bez guranja sići u vrt, kako hodati u redu kad idu u muzej, kako jesti za stolom, kako međusobno komunicirati, sto napraviti, ako se djeca potuku, zašto nije dobro nekoga gurati, udarati, ismijavati...itd
i sa nama roditeljima su razgovarale kako su se djeca uklopila, o čemu bi trebali voditi računa, kako se djeca ponašaju prema drugima...
ono sto mislim je to, da se onako kako je čokolada opisala, naprosto stvari trebaju na početku godine komunicirati roditeljima, a sa djecom na satovima razredne zajednice razgovarati o različitosti, o različitosti potreba, naravno na općem nivou, ne sad da upireš prstom u djecu.
moji postovi su reakcija na temu: gledaj svoja posla. Ja taj stav ne smatram dobrim i objasnila sam zašto.
A gledati ne samo svoja posla, nego gledati i posla razredne zajednice, ne znaci niti da ćeš u nekoga upirati prstom, niti dovoditi u pitanje privatnost.
Ja pišem potpuno isto što je i čokolada napisala, a gledati svoja posla djeca zaista trebaju kad se radi o ocjenama i ispitivanju, jer ih test i ocjena drugog djeteta u razredu uopće ne trebaju zabrinjavati niti ih ugrožavaju (a ne bi im trebali biti niti poznati).
Mislim da djeca jako dobro znaju ocjene druge djece, ne zato sto ih nastavnici drugima kazuju (naravno da na, niti bi trebali), niti bi naravno trebali s djecom o njima raspravljati.
znaju ih zato, jer djeca međusobno o njima pričaju. I komentiraju. Manje vise uvijek. Bez loših namjera.
ali uopće se ne radi o ocjenama, ni o ugrožavanju.
Pa u stvari, u stvarnosti postoje 2 moguca pristupa, htjeli mi to ili ne: ako se razredu i roditeljima ne komunicira da se provodi IP, to dijete ce u ocima drugih biti mezimac. Ili, ako se kaze da se primjenjuje IP, vjerojatno ce biti smatrano kao dijete sa PP, bez obzira na vrstu i tezinu razloga za IP. To je nazalost tako, i razumijem roditelje koji se radije odluce na pravo privatnosti i prvu opciju. Nazalost, jos uvijek je nase drustvo i skolstvo prilicno lose educirano o razlicitostima. I moj mali ima odredjen IP pristup u vrticu i ja nemam problema svima reci nase probleme, no postujem ako drugi imaju.
Varate se. Ocjena treba biti izrecena javno, pred razredom.
Evo, iz pravilnika o ocjenjivanju:
8) Učitelj/nastavnik ocjenjuje javno u razrednome odjelu ili odgojno-obrazovnoj skupini osim u iznimnim slučajevima (nastava u bolnici, u kući).
(9) Učitelj/nastavnik je dužan svaku ocjenu javno priopćiti i obrazložiti učeniku.
Ipak nema potrebe za ruganjem.To mi je bas super ideja.
neka dijete prividno sudjeluje i glumi da nesto radi da se drugi ne bi bunili.
bas si mislim da je to moguce kad vec dijete ne zeli pisati test.
onda bi mozda ipak knjigu otvorilo pa malo ponavljalo gradivo.
Pa nije neznanje razlog zasto dijete ne zeli pisati test. Vjerojatno zna gradivo kao i ostali, a mozda i bolje.
Ocito je da ima problem ( sam sa sobom) kad ima problema sa pracenjem uputa i autoritetima.
Pa ako je u tom trenutku u otporu prema testu, vrlo je vjerojatno da ce biti u otporu i prema ideji da glumi da radi nesto.
pouzdano , isprobano.
meni nekako uvijek bude veselje citati kako bi neki rjesavali problem po kratkom postupku. I nacin nije los, a niti ocekivanja. Za djecu bez poteskoca. Ali za djecu sa poteskocama sve to zvuci kao SF.
Moje dete je jedno od tih koje ima problema sa praćenjem uputa i autoritetima u vrtiću, verujem da će se to nastaviti i u školi.
I drugo ima slične tendencije.
Ali oba deteta reaguju totalno pozitivno na NEKE ljude, njihove autoritete, pristupe i uputstva.
I nigde nisam rekla da dete treba bilo šta da glumi, nego da bude angažovano NEČIM, tako da ostala deca imaju privid, ili utisak, ako je to srećnije odabrana reč, da svi učestvuju u času na neki način, a ne da je to jedno dete učiteljicinom milošću izuzeto jer mu se "ne da" da piše kontrolni, pa eto on može da bira kada će, šta će, i da li će da radi.
Da li će to dete da nešto crta, pravi, broji, glumi, peva, čita, skače - to je do mašte i sposobnosti učiteljice i konkretnog časa na kome su. Ja nigde nisam napisala da dete treba da sedi i ponavlja gradivo iz knjige, pogotovo ne u drugom razredu. Ali mi pada na pamet više kreativnih načina na koje bi dete moglo da pokaže svoje znanje ako hoće, i više stvari kojima bi moglo da se bavi ako tog časa neće da radi ništa vezano uz gradivo.
A ako dete tokom celog tog časa zaista ne može da bude angažovano apsolutno ničim, onda je previše očekivati od ostalih osmogodišnjaka, pa i njihovih roditelja, da to prihvate "zdravo za gotovo" bez ikakvog daljeg razmišljanja o tome, ukoliko nisu blagovremeno pripremljeni na takve situacije od strane škole.
A to da li učiteljica "radi razliku" ili "daje detetu šta mu treba" je stvar semantike, a ne odraz mog negativnog stava prema IP-u. Meni ta politička korektnost i neutralnost jako teško ide, uvažite i vi moje poteškoće u izražavanju i razmišljanju. Činjenica je da se sa detetom radi na drugačiji način i da druga deca to manje ili više vide.
Uglavnom, moja poenta je bila ono što je seni napisala puno bolje.
I prije nego ste vi napisale, razmišljala sam puno o ovome, koliko možda izgleda licemjerno tražiti od osobe s poteškoćama izložiti se u određenoj situaciji ne bi li svi skupa nešto naučili. Ali,to je bit života u zajednici, ako očekujemo od djece da "toleriraju" hiperaktivnost drugog djeteta, činjenicu da se on može ustati i prošetati po razredu, a ovo prvo dijete ne, ili bilo što slično, onda možemo? pretpostaviti i određeni dio izloženosti, tolerancije i djeteta s poteškoćama i njegove obitelji. Ako se stvari od početka dobro poslože i znatiželja i čuđenje će vrlo brzo proći i neće više nikome biti u fokusu.
U našoj vrtićkoj grupi je prošle godine na roditeljskom istaknuto da postoje deca koja pokazuju naznake ADHD-a i da će takva deca mahom biti vaspitavana pozitivnim metodama - pohvalama za pozitivno ponašanje, jer je pokazano da kod njih kazne ili učenje na posledicama nemaju efekta. Što je sasvim u redu.
Ali je u praksi to izgledalo ovako: svaki agresivni ispad jednog konkretnog deteta se ignorisao, doslovno. Teta je okretala glavu, pravila se da nije videla, nije pružala ni pomoć ni utehu detetu koje je bilo žrtva agresije, čak, naprotiv, žrtve agresije su izdvajane u hodnik "dok se ne uteše", same, naravno.
Pošto obraćanje teti ili prostije, "tužakanje", nije imalo odziva, druga deca su od roditelja dobila savete ili da detetu viknu "Pusti me!"-što obično nije imalo efekta, ili da se konstantno sklanjaju i izbegavaju "agresivca", ili da uzvrate udarac, već u zavisnosti od stava roditelja i temperamenta svakog pojedinog deteta. Naravno, dete koje je uzvratilo udarac je uredno kažnjeno stajanjem u ćošku ili u hodniku, jer je očigledno procenjeno da kazna za to dete IMA efekta.
Haos koji je u grupi vladao je bio neverovatan. SVA deca su bila prkosna, zbunjena i pod utiskom da je jedno dete ljubimac koji sve može. A "agresivac" nije bio ništa srećniji, jer ga je bar pola grupe aktivno izbegavalo. Pri tom je "agresivac" jedno izuzetno bistro, obrazovano i milo dete, željno druženja i prijatelja, ali sa nula samokontrole.
Meni je to primer krnje i loše provođenog IP-a. Niko nije bio na dobitku, a gubitak je bio očigledan. Teta je izgubila i autoritet i poverenje i roditelja i dece, a ni dete "agresivac" nije profitiralo, jer je steklo etiketu "nedodirljivog siledžije" i neodobravanje drugih roditelja.
Pri tome čak nisam preterano ni pristrasna u ovoj priči, jer je moje dete retko bilo na meti agresije, pripadalo je grupi onih što su se sklanjali, a i bila je viša od "agresivca"
I dalje stojim pri tome da to objašnjavanje nije trebalo da bude (samo) moj posao, nego posao psihologa/pedagoga/tete, koji bi ih kroz godinu učili socijalizaciji/toleranciji/prihvatljivom ponašanju u grupi, ne samo pričom, nego i delima.
Odlično, a kad djeca budu učila o različitim religijama objasnit ćemo im to na primjeru malog muslimana iz razreda, a dijete koje ne ide na vjeronauk ako očekuje da to njegovi razredni kolege prihvate neka lijepo stane pred razred i svima objasni svoje razloge. Btw. nitko ne očekuje od djece da toleriraju djecu sa posebnim potrebama - tolerirali ih oni ili ne tolerirali, djeca sa PP idu u školu i tamo su, bez obzira na tuđe toleriranje i prihvaćanje ili neprihvaćanje.
Meni je ovo cepidlačenje oko izraza jako nepotrebno.
Međutim, nečija fizička agresivnost se i može samo tolerirati, ali se ne sme i ne treba i prihvatiti, ako je već preciznost u izražavanju ključna za temu.
Fizički agresivno dijete je kapljica u moru raznoraznih posebnih potreba koje djeca u školi mogu imati.
Fizička agresija se ne treba ni prihvaćati ni tolerirati, dijete koje je baš fizički agresivno treba i radi sebe i i radi drugih imati asistenta u nastavi.
Ako je neko dijete agresivno i ne moze se kontrolirati iz organskih razloga , pa sa takvim ponasanjem ugrozava drugu djecu , treba imati pomoc u vidu asistenta.
Ali masa djece koja imaju poteskoce nisu agresivna i ne ugrozavaju druge, nego samo imaju potrebu za drugacijim pristupom u nastavi.
Mima
telepatija.
djeca druge vjere i djeca koja ne idu na vjeronauk su djeca s posebnim potrebama ili samo različita?
one koji ne idu na vjeronauk rastežu od prvog razreda, i ona moraju objasniti zašto ne idu, uglavnom čuju komentare (od druge djece) kako nisu Hrvati, ne vole Boga i takve stvari
kod nas je učiteljica objasnila da neki ljudi vjeruju u Boga, neki ne, neki vjeruju u drugog Boga, uglavnom objasnila je zašto neka djeca ne idu, neka ne, s naglaskom da je to pravo i osobna stvar svakog pojedinca
danas je to manje neugodno nego prije
prije 20 godina je sina naših prijatelja, koji jedini nije išao na vjeronauk u generaciji (btw nebitno za priču, ali da se ipak zna ako nekog zanima, Hrvat), baka jednog djeteta iz razreda uhvatila na dvorištu rendati zašto ne ide (uz ostale komentare djece u razredu i same učiteljice)
mama je otišla u školu i naišla na dosta mlaku reakciju
tako da bih iz te perspektive rekla da je puno zaštićenije dijete koje je agresivno prema drugima nego dijete koje ne ide na vjeronauk
Da, nazalost, slicnih slucajeva znam nekoliko. I u vrtickoj grupi od moje cure je bio takav slucaj. Nazalost, nasilniku se puno toga oprastalo radi *dijagnoze*, jer kao on ne zna drugacije.U našoj vrtićkoj grupi je prošle godine na roditeljskom istaknuto da postoje deca koja pokazuju naznake ADHD-a i da će takva deca mahom biti vaspitavana pozitivnim metodama - pohvalama za pozitivno ponašanje, jer je pokazano da kod njih kazne ili učenje na posledicama nemaju efekta. Što je sasvim u redu.
Ali je u praksi to izgledalo ovako: svaki agresivni ispad jednog konkretnog deteta se ignorisao, doslovno. Teta je okretala glavu, pravila se da nije videla, nije pružala ni pomoć ni utehu detetu koje je bilo žrtva agresije, čak, naprotiv, žrtve agresije su izdvajane u hodnik "dok se ne uteše", same, naravno.
Pošto obraćanje teti ili prostije, "tužakanje", nije imalo odziva, druga deca su od roditelja dobila savete ili da detetu viknu "Pusti me!"-što obično nije imalo efekta, ili da se konstantno sklanjaju i izbegavaju "agresivca", ili da uzvrate udarac, već u zavisnosti od stava roditelja i temperamenta svakog pojedinog deteta. Naravno, dete koje je uzvratilo udarac je uredno kažnjeno stajanjem u ćošku ili u hodniku, jer je očigledno procenjeno da kazna za to dete IMA efekta.
Haos koji je u grupi vladao je bio neverovatan. SVA deca su bila prkosna, zbunjena i pod utiskom da je jedno dete ljubimac koji sve može. A "agresivac" nije bio ništa srećniji, jer ga je bar pola grupe aktivno izbegavalo. Pri tom je "agresivac" jedno izuzetno bistro, obrazovano i milo dete, željno druženja i prijatelja, ali sa nula samokontrole.
Meni je to primer krnje i loše provođenog IP-a. Niko nije bio na dobitku, a gubitak je bio očigledan. Teta je izgubila i autoritet i poverenje i roditelja i dece, a ni dete "agresivac" nije profitiralo, jer je steklo etiketu "nedodirljivog siledžije" i neodobravanje drugih roditelja.
Pri tome čak nisam preterano ni pristrasna u ovoj priči, jer je moje dete retko bilo na meti agresije, pripadalo je grupi onih što su se sklanjali, a i bila je viša od "agresivca"
I dalje stojim pri tome da to objašnjavanje nije trebalo da bude (samo) moj posao, nego posao psihologa/pedagoga/tete, koji bi ih kroz godinu učili socijalizaciji/toleranciji/prihvatljivom ponašanju u grupi, ne samo pričom, nego i delima.
Različita su, baš kao i djeca sa posebnim potrebama. I imaju pravo da se predmet njihove različitosti nikome ne obrazlaže i objašnjava, jer je to privatna stvar, baš kao i nečija medicinska dokumentacija i propis o školovanju.
Inače, bez obzira na perspektivu, vjerojatno ti je jasno da djeca sa pp čuju i dožive svakakva pitanja, uvrede i odbacivanja.
Tako da nisam baš sigurna tko bi pobijedio u tom neslavnom natjecanju.
Ali od kuda sad usporedba djece sa PP i nepohadjanjem vjeronauka? Iskreno ne vidim nikakvu vezu, tim vise jer se zna koja djeca ne idu, a ako se u razredu provodi IP to se koliko tu citam, i ne mora znati.
ti to ozbiljno?
po čemu su različita?
vjeronauk je izborni predmet
jesu li različita djeca koja ne idu na drugi strani jezik i na informatiku?
Ne, nisu razlicita, nego samo ne pohadjaju jedan izborni predmet. A jel razlicito i ono koje ne ide na informatiku?Ali ja cu rado svima objasniti zasto ne ide, a i nju sam to naucila. Pa logicno je da zna zasto ne ide i da to kaze drugima, kao i da dijete zna reci i objasniti zasto IP.
Veza je u tome što postoje privatne i intimne stvari (a vjersko opredijeljenje i nacionalnost, kao i medicinska dokumentacija spadaju u te stvari) za koje svatko od nas ima pravo da ostanu privatne i da se ne komentiraju i objašnjavaju javno. Dakle, ako djecu u razredu uznemirava činjenica da jedan njihov prijatelj ne ide na vjeronauk i postavljaju o tome pitanja - a postavljaju i uznemirava ih, o tome se stalno piše po forumu, oni nemaju pravo na objašnjenje zašto je tomu tako. Jednako tako nemaju pravo na objašnjenje zašto njihov prijatelj iz razreda dobije test sa dva zadatka manje, koliko god ih to zanimalo i uznemiravalo.
Cuj , ako su jedina u razredu koja ne idu na vjeronauk , itekako su razlicita.
barem u nizim razredima kada to opako upada u oci.
Barem u nasoj skoli, gdje je M. jedini koji ne ide na vjeronauk ( u generaciji!)
Ali to je " mala beba" prema drugim razlicitostima, ekipu popusti interes kakon pricesti.
To je tvoja odluka i tvoja stvar kao roditelja, no tvoje dijete nema obavezu nekome objašnjavati zašto ne ide na vjeronauk, a ponajmanje to treba objašnjavati učiteljica svim roditeljima i djeci.
ali oni dobiju objašnjenje
i od učitelja i od dobrog vjeroučitelja
da ne vjeruju ili da vjeruju u drugog Boga
ali ne da su različita
Nazalost, onda pretpostave da ovaj koji ne ide na vjeronauk nije Hrvat, a ovaj koji je dobio laksi test je glup. A da se djeci objasnilo o razlicitostima i zasto IP i zasto pravo izbora oko vjeronauka, onda ne bi tako plitko razmisljali.
Posljednje uređivanje od Deaedi : 06.09.2015. at 17:56
Moje "najbolje " objasnjenje razlicitosti je dala uciteljica kad je rekla da : " M. moze na pricest kad odraste kad vec ne ide kad i ostali".
ali kao sto rekoh, to je toliko beznacajno prema drugim komentarima i objasnjenja da se oko toga ne mogu niti uzrujati.
Ili da vjeruju u Boga, ali ne u vjeronauk u skoli
Pa i za djecu sa pp se dobije generalno objašnjenje, i to nikako ne da su različita - sačuvaj Bože.
Djeca se stalno uče prihvaćanju drugačijih, pa još od vrtića postoje takvi programi.
Ovdje govorim o tome da se ne smije iznositi konkretni problem konkretnog djeteta, da to ne može biti predmet razgovora, i da se način na koji se to dijete školuje nikoga ne tiče.
Ja sam prilično sigurna da se tako govori i o vjeronauku, i da se djeci ne kaže - R ne ide na vjeronauk jer ne vjeruje u Boga, a S ne ide zato što je musliman.
Da, nasi su jos bili dodatno zbunjeni cinjenicom jer Hrvat ne ide na vjeronauk.
Mozda smo im trebali zvati strucnu sluzbu da smiri njihovu uznemirenost i bolje pojasni razlicitosti?
Teoretski je tako, dokle god njihovo pravo ne dođe u sukob sa pravima bilo kog drugog deteta. I dok to ne počne ozbiljno da utiče na funkcionisanje razreda kao grupe i održavanje nastave u celini. Ako dođe do kolizije, onda je linija jako tanka čije je pravo preče i nešto mora da se menja ili objasni.
Jer kao što dete sa pp ili IP ima pravo na obrazovanje, tako imaju pravo na obrazovanje i druga deca u razredu.
Dete koje sme da prošeta dok drugi ne smeju, ili sme da odbije test dok drugi ne smeju, je za drugu decu neko ko sme da krši pravila.
I ukoliko ne dobiju bilo kakvo adekvatnije objašnjenje od "gledaj svoja posla", naravno da će osećati revolt.
A ako se takvo stanje dugo ostavi bez objašnjenja, to se itekako odrazi na disciplinu i kvalitet i nastave, ali i odnosa među decom, i odnosa deca/učiteljica (nastavnik) i odnosa roditelji/nastavnik.
Zar nije uopšteno objašnjenje o različitostima korisnije nego njihovo ignorisanje?
Ah, sporo kucam. Zanemarite moj gornji post. I izraz "različiti" koji je nekorektan, imam još puno da učim o korektnosti, ja sam mislila da je to bar neutralna činjenica, da su ljudi različiti...
ja opet ne mogu shvatiti povezanost između djeteta koje mlatne drugo dijete jer mu tako dođe i onog koji ne ide na vjeronauk
Veza je u tome da u oba slucaja ne smijes pitati zasto.
Ja sam mislila da smo mlacenje zakljucili?
kad vec ima vise djece sa IP koja ne mlate, ali ne pisu test, hodaju po razredu ili ne dobivaju 10 nego 7 pitanja u pismenima. Pa , eto, sto sa njima?
Žao mi je što ne možeš, mislim da sam sasvim lijepo objasnila svoju prispodobu.
Vjeruj mi da je meni podjednako teško shvatiti svođenje problema djece sa poteškoćama na dijete koje nekog mlatne.
Ali tema se zove nasilno ponašanje, a ovaj krug teme je počeo postom o detetu koje je i nasilno i sme da odbije test, otud veza, valjda?
a ne mogu
a još manje mogu shvatiti da su ta djeca različita zato što ne idu na vjeronauk
to ne da ne mogu shvatiti, nego me to silno žalosti
a ja ne znam ni kako je došlo do toga da se povezuje dijete koje mlati i dijete koje ima poteškoće
tema je nasilno ponašanje, ne djeca s PP
Posljednje uređivanje od aleksandra70vanja : 06.09.2015. at 18:14
Tema ima šest stranica, i kao svaka druga na forumu se razgranala i skrenula na mnoge stranputice.
A ova o kojoj sad pišemo je počela sa djetetom koje se hvali da dobija drugačije testove, ako se dobro sjećam.
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom