Rekla sam da cu podjeliti temu jer se ova nadovezala na post u kojem je najvece pitanje bilo oko djeteta koje ne pise test.
 |
|||
|
|
|||
Rekla sam da cu podjeliti temu jer se ova nadovezala na post u kojem je najvece pitanje bilo oko djeteta koje ne pise test.
Pa, evo, moje mlađe dete je "posebno" jer je rigidno i nefleksibilno u pravilima, kao i ja. I njega konstantno uznemirava - da, uznemirava do vrištanja- kada neko ne poštuje pravila.sirius prvotno napisa
I moje posebno dete će da u vrtiću, a verovatno i u školi, beskonačno pita "zašto on sme, a ja ne?" dokle god ne dobije odgovor drugačiji od "kuš", jer će inače da se oseća konstantno uznemireno što drugi ne "igraju po pravilima". Iii, čija je različitost preča, mojeg deteta ili onog drugog? Tj., ako i moje dete bude imalo IP, da li će to značiti da će smeti da dobije objašnjenja o izuzecima od pravila jer su njemu ta objašnjenja potrebna jer je i on poseban?
Posljednje uređivanje od pulinka : 06.09.2015. at 18:19
Ne znam. Moje dijete hoda po razredu i neprestano zapituje " zasto ovaj ili onaj?" jer njegov IP obuhvaca i tu posebnost uz nedostatak dlake na jezku. Najcesci odgovor je taj da ga se ne ticu drugi . Pa sad mozda se tebi bolje posreci. On jasno moze pitati, ali ne mora dobiti odgovor.
ja bih rekla da je ciklus započeo s djetetom koje ne piše test kad i drugi, već drugi dan, a dijete koje ima različite testove je upalo kad se tema već dobro zaigrala
Eto, nova tema.
ti vidis neto sporno u tome da drugasic dobije priliku pisati test drugi dan (uz pretpostavku da ima potrebu za IP-em)?
meni je to isto kao da dobije priliku pisati ponovo test , ako mu je prvi bio los zbog "loseg dana".
ili da uopce ne pise nego ga se ispita usmeno.
ili sto vec... vjerojatno ucitelj zna najbolji pristup (ako ima volje).
samo sam ogovorila čime je započeo ovaj ciklus
bez iznošenja mišljenja o postu
gledam svoja posla
ali kada već direktno mene pitaš, ne vidim apsolutno ništa sporno ako dijete ima IP
ali isto tako ne vidim ništa sporno ako druga djeca pitaju zašto
Ne verujem da će mi se bolje posrećiti.
I ne mislim da uvek mora dobiti odgovor "zašto ovaj ili onaj...", uostalom, i kod kuće ponekad dobije odgovor "zato što ja to tako kažem".
Ali mislim da je nezdravo po celokupne odnose u razredu da deci koja primećuju neke trajne i objektivne "različitosti" ( ne mogu se setiti bolje reči trenutno) odgovor generalno bude "da ih se ne tiču drugi".
Jer to jednostavno nije način na koji ljudi žive.
Ljude se uvek tiču drugi. O čemu najčešće pričamo, nego o drugim ljudima?
Šta je drugo život u zajednici, nego život SA drugim ljudima?
Dokle bismo stigli da nas se ne tiču drugi?
(Uostalom, to je glavni argument suseda kada u javnost izbije neki slučaj porodičnog nasilja, samoubistva, lošeg socijalnog stanja itd.: "da ih se ne tiče kako žive drugi" i da "gledaju svoja posla".)
I mislim da se u većini slučajeva može naći neki kratak i fer odgovor, koji neće rušiti ni privatnost ni dostojanstvo deteta sa IP-om, ali neće biti ni trajno samo "zato što učiteljica tako kaže". Pogotovo mislim da je to lakše dok su deca u nižim razredima.
Zašto dete sme da šeta po razredu? Zato što mu je potrebno više kretanja na času nego drugima.
Zašto sme da odbije test? Zato što se ne oseća dovoljno dobro danas da bi ga radio.
Zašto ima manje zadataka na testu nego drugi? Zato što su mu dati teži zadaci...itd.
pulinka, u pravu si.
Učiteljica je propustila objasniti drugoj djeci u čemu je kvaka. Ili je objasnila, a to dijete je nije čulo ili razumjelo (to se događalo mom mlađem sinu, da zbog brbljanja propusti bitne informacije, pa onda tvrdi da to učiteljica nije rekla).
Djeca su različita. To im treba učiteljica objasniti. A treba objasniti i roditeljima na roditeljskom sastanku (kad djece nema) kako da se doma nose s takvim pitanjima i kritikama.
Ja sam sigurna da u razredu mog sina isto tako pitaju zašto njemu profesorica iz matematike stavi jedan ili dva zadatka u zagradu (ip zbog vizualne disleksije) ali moj sin je tvrdoglav i prošle je godine gledao da riješi čak i zadatke u zagradama. Ponekad je uspio, ponekad ne. A što su druga djeca o tome doma komentirala, nemam pojma niti me zanima. A moguće je da je bilo svakakvih komentara... On se ne trudi da bude kao ostali, nego se trudi zbog sebe. Natječe se sam sa sobom. Napredovao je jako. Demotivirajuća sredina tu ponekad bude pozitivna komponenta, jer osobe kakav je moj sin potakne da "baš za inat" ulože napor da budu što bolji. Ponekad mogu. Ponekad ne - imaju ograničenja zbog kojih su i dobili ip. Ali neki od njih imaju probleme koji nisu vidljivi na prvu, kao debele naočale. S druge strane - našu djecu ti papiri neće pratiti dalje kroz život, oni moraju naučiti živjeti sami sa sobom, ali i s okolinom. Osnovna škola je istovremeno i životna škola njima kao i svim ostalima. MBee je već napisala da to koristi našoj djeci, ali i ostalima. Vjerojatno i učiteljima. Ni oni se ne snađu kako treba u svakoj situaciji, pa ne vidim nikakve štete da svoju djecu potaknemo da postavljaju pitanja ODMAH, u razredu. Ako moj sin to ne napravi, nego doma ispituje mene - ja sam sigurna da nije baš sjajno pazio na satu. Ako pazi, obično je u toku i ne ustručava se postavljati pitanja profesoru.
Možda sam se malo pogubila u tome šta je tko rekao, pa bi htjela znati, možda sam i krivo razumjela neke cure ili one mene.
Ono što ja smatram je:
- ukoliko postoji neki problem oko izvršavanja školskih obveza (pod time mislim na sve vezano uz školu, od gradiva, testova, ispitivanja, ocjenjivanja, discipline na satu, i svih školskih obveza) dijete ima pravo na IP
- drugoj djeci i njihovim roditeljima se treba reći da se u razredu provodi IP kod nekog učenika (nije ga potrebno imenovati, ali ionako će djeca shvatiti tko je to) i na satu razrednika i roditeljskim sastancima upoznati sa značenjem IP-a i kako se provodi u praksi
Nisam baš shvatila, slijedeće: tko odlučuje da će provesti IP: samo učiteljica ili neka komisija na osnovi medicinske dokumentacije ili na preporuku školskog psihologa/pedagoga? Šta ako dijete nema dokumentaciju, a ide u npr. 5 razred, i neki učitelj provodi IP, a neki smatra da ne treba?
Ono što meni još nije jasno, zašto bi se neki roditelj zalagao za IP i tražio da se djetetu priznaje njegova različitost i pravo na drugačiji pristup u obrazovanju, a istovremeno tajio od drugih roditelja i djece da se to provodi? Zar mu ne bi bilo u interesu da se provede senzibilizacija razreda, da se poveća svijest o različitostima među djecom, o toleranciji...Ako roditelj traži da se drugoj djeci ne govori da njegovo dijete ima IP, nekako mi ispada da se u stvari srami djetetovih problema? I da će radije dijetetu prišiti etiketu ljubimca, nego priznati da postoje neki problemi radi kojih se IP i provodi.
Slažem se s tim. Moji su oba imali IP, nisu bili jedini (u razredu je bilo i druge djece - neki s asistentima, neki s prilagođenim programom) tako da individualizacija nastave nije bila ni čudo ni nešto neobično. Ne treba to svima nabijati na nos, ali ni skrivati. Kad se pitanje postavi - odgovori se iskreno i kratko bez neke velike filozofije.
Poanta ove priče se može svesti na jednostavno pitanje što treba napraviti učiteljica u razredu Peterlininog sina ako neko dijete pita zašto on ima dva zadatka u zagradama, reći: zato što ima disleksiju! ili reći: gledaj svoj test! (naravno, učiteljica će upotrijebiti više riječi, i one će biti ljepše nego ovo što sam ja napisala).
Naravno - roditelji trebaju biti upoznati sa činjenicom da djeca pohađaju školu po različitim programima, a djecu treba generalno senzibilizirati na različitosti. Ja ne znam što se radi u raznim školama, znam da je kod nas defektologinja držala roditeljske sastanke na kojima je objašnjavala i što je IP i što je PP, i uputila roditelje kako razgovarati o tim problemima kod kuće sa djecom. Isto tako, može se na roditeljskom sastanku reći da se u razredu provodi IP, premda ja osobno uopće ne vidim za to razloga, posebno ako su u pitanju inače "nevidljive" posebne potrebe kakva je npr. disleksija. Ako u razred ide dijete sa očitom različitosti onda je svakako dobro i za to dijete i za ostalu razgovarati o tome. no kako bih rekla - taj razgovor se može odnositi na ono što djeca vide drugačije na svom razrednom kolegi, a nikako ne na njegovu dijagnozu i način školovanja.
Može reći ovako: podsjetiti ću te na tematiku koju smo obrađivali na satu razredne zajednice o različitim pristupima u obrađivanju i ispitivanju nastavnog gradiva.
Pa vide, iz njihove perspektive, popuštanje i povlašten tretman: u obliku lakših testova, više vremena za odgovaranje i pisanje, prebacivanja testova na drugi dan...
Ali opet mi nije jasno, zašto ne reći da se provodi IP - jel to nešto čega se treba sramiti?
Upravo tako.
A ljudi inače generalno ne vole zadiranje u svoju privatnost zato što je se srame?
Zato se djeci na općenitom nivou objašnjavaju i približavaju različitosti, a i njihovim roditeljima.
Djeca svašta vide kao privilegiju, već sam jednom napisala na forumu da je moja prijateljica u djetinjstvu zavidjela ljudima u kolicima jer nije voljela hodati, a oni su se uvijek mogli voziti.
Zato smo mi odrasli tu, da im objasnimo. Problem je čini mi se što ima i odraslih koji individualni pristup u školi doživljavaju kao privilegiju.
ALi IP nije privatan, jer se provodi javno, u razrednom odjelu pred 20+ djece. Nije IP nešto u spavaćoj sobi između tebe i muža. Nego nešto što se vidi, dešava se i zato se pita šta je to.
Naravno da se ne treba sramiti.
Ali dijete je kompletna osoba.
Nije samo osoba koja ima IP.
Pa cemu onda stalno to naglasavati, makar se cinilo kao pozitivna edukacija?
Slažem se. Zato im treba objasniti da to nije njihova privilegija, nego pravo, i da ne trebaju smatrati da su oni ili njihova djeca dobili privilegiju, nego da je to pravo kojeg se ne trebaju sramiti, i priznati da ga koriste. Ne treba se nitko sramiti radi toga, dapače.
Pa niti često bolovanje na poslu npr. nije privatno nego ga svi vide, a i direktno može utjecati na nekoga tko onda recimo često mora raditi dupli posao, pa to svejedno ne daje radnim kolegama pravo da se raspituju o nečijoj dijagnozi.
Dobro provodenje IP moze biti tako neprimjetno da se ne primjecuje i nema potrebe ga naglasavati.
.
Posljednje uređivanje od sandra111 : 07.09.2015. at 10:07
Roditelji djece sa poteškoćama jako dobro znaju da to nije privilegija, i svakako je se ne srame, što nema veze sa čuvanjem privatnosti svoga djeteta.
Kakve veze dijagnoza ima sa tim?
fizickog ozljedivanja NE smije biti bez obzira na razlog.
Kako stalno, pa ako kažeš jednom na početku godine? Zar to nije bolje nego da tijekom cijele godine oko toga djeca ispitivaju, stvaraju neke teorije ljubimaca i mezimaca, veza i vezica i nikad im se ne objasni o čemu se radi? No, razumijem, već sam rekla, ako nekim roditeljima nije ugodno priznati da dijete ima nekih problema i radije neka u očima druge djece bude "mezimac", nego priznati da ima postoji neki problem. No, smatram da to nije dobro za dijete. Jer ako ne priznaš problem, ne znači da ga nema ili da ga drugi ne vide.
Dijete osim fizičkog ozlijeđivanja ima i IP.
Ne znam na koju okolnost misliš? Na dijagnozu tog djeteta? Ne, nemaju. Ali imaju pravo da nitko ne ozleđuje njihovo dijete.
Mi govorimo o slučajevima kada ga druga djeca primjete i pitaju zašto je netko po njima "privilegiran". Da li im tada reći da se provodi IP ili im reći da gledaju svoja posla i misle si šta hoće?
Ja sam shvatila da ti kažeš da to je privilegija i da je zato ne žele isticati. Naravno da nije privilegija, tko bi razuman to mislilo, zato me i iznenadio tvoj stav.
Posljednje uređivanje od Deaedi : 07.09.2015. at 10:12
Ponekad može.
Često nema šanse.
Na koji način da moj mlađi sin sakrije to što ima dva zadatka manje iz matematike? Teško je to.
Čini mi se da i ti i ja gledamo skučeno, iz cipela roditelja točno određenog djeteta s točno određenim problemom. Osoblje škole ima širu sliku. Što ne znači da su uvijek educirani i u stanju nositi se s tim.
* * *
Na upisu u srednju školu mene su pitali za starijega što mu točno treba (smetnje fine motorike - ništa posebno više osim ružnog rukopisa, ali papiri postoje) i psihologinja mi je odmah rekla nešto što mi se učinilo važnim imati na umu: "Morate biti svjesni činjenice da se IP ne može uvijek provoditi na idealan način jer profesori moraju imati u vidu cijeli razred, a ne samo jedno dijete da o njemu vode brigu." Shvaćam. To je istina.
Posljednje uređivanje od Peterlin : 07.09.2015. at 10:12
Ja ne da ne razumijem zašto je teško sakriti da netko ima dva zadatka manje (niti ne mislim da to treba skrivati) nego uopće ne razumijem kako dođe do toga da drugo dijete vidi da netko ima dva zadatka manje.
Ili da vidi kako je učitelj ispravio tuđi test.
Ali vidi ako netko može rješavati test 15 min duže nego drugi.
Citirat ću samu sebe
Naravno - roditelji trebaju biti upoznati sa činjenicom da djeca pohađaju školu po različitim programima, a djecu treba generalno senzibilizirati na različitosti. Ja ne znam što se radi u raznim školama, znam da je kod nas defektologinja držala roditeljske sastanke na kojima je objašnjavala i što je IP i što je PP, i uputila roditelje kako razgovarati o tim problemima kod kuće sa djecom. Isto tako, može se na roditeljskom sastanku reći da se u razredu provodi IP, premda ja osobno uopće ne vidim za to razloga, posebno ako su u pitanju inače "nevidljive" posebne potrebe kakva je npr. disleksija. Ako u razred ide dijete sa očitom različitosti onda je svakako dobro i za to dijete i za ostalu razgovarati o tome. no kako bih rekla - taj razgovor se može odnositi na ono što djeca vide drugačije na svom razrednom kolegi, a nikako ne na njegovu dijagnozu i način školovanja.
Eeee, draga.... Djeca vide svašta što ne bi trebalo. Pogotovo u višim razredima oš.
To je dob kad uživaju kinjiti profesore ako im stave dva testa u isti dan (zabranila sam svojoj djeci da to rade, ali svejedno - mlađi ponekad podržava anarhističku grupicu klinaca koji to rade) i nemaju pametnijeg posla nego provjeravati što i kako učitelji rade.
1000 puta sam rekla svojoj djeci "gledaj svoj test" ali figa - u školi je to lakše reći nego učiniti. Inače, slažem se da bi trebalo biti tako kako kažeš, ali u praksi nije tako.
Posljednje uređivanje od Peterlin : 07.09.2015. at 10:22
Je, u nasoj skoli neki profesori ne provode IP jer " sto ce razred reci" ili " nije fer prema drugima".
Drugi pak profesori ga provode tako neprimjetno da nikad nije niti jedno dijete postavilo pitanje : zasto ovo ili ono.
tako da bih rekla da je puno vise stvar u pojedincu koji ga provodi , nego u djetetu na kojem se provodi.
ogradujem se unaprijed, mozda moje dijete je islo i ide u neke jako drugacije skole, nego ove o kojima vi pisete.
ukratko receno, oni pocesto gledaju jedno drugome test, sami od sebe pitaju, a kako si ti to napravila, znaju sto kome ide lakse, sto kome ide teze...
nekada prije testova jedni pomazu jedni drugima uciti..., uce zajedno...
moju cesto pitaju da im nesto iz matke pomogne ili objasni...
evo danas prvi dan skole (nas drugi razred gimnazije) njih par frendica cekaju drugu frendicu koja ima ispit iz francuskog (jer je imala negativni na kraju godine) i onda idu s njom na dorucak proslaviti(nadamo se svi da ce poloziti)
ponekad se dogodilo, da su djeca gledajuci testove, vidjeli da se je profesor zabunio i stavio manji broj bodova, pa su mu odmah isli reklamirati, jer je dijete onda dobilo bolju ocjenu...
ponekad se dogodilo i da su vidjeli da se je zabunio na korist razrednog kolege, pa su naravno sutjeli,
meni ovi vasi opisi izgledaju, kao da su djeca u nekim assessment centrima za primanje na harvard ili zaposlenje u nasi, pa svi u svom sobicku nesto pisu, i nedaj boze da medusobno komuniciraju.
a ne u normalnoj skoli.
Ja moram priznati da ne vidim vezu između ovoga o čemu pričamo i prijateljskog odnosa među djecom, gdje djeca svojom voljom jedni drugima pokazuju zadaće i testove.
Dijete koje ima manje zadataka ili drugačiji test će vjerojatno svojim prijateljima znati objasniti zašto je tako, ili će to prijatelji već znati.
Situacija u kojoj netko kontrolira nečiji test ili zadaću, pa to javno propituje i proziva je nešto sasvim drugo.
Jedan od rijetkih prigovora koje sam ja uputila učitelju u četiri godine škole, a koji se odnosio na drugo dijete, se odnosio na dijete koje je nekoliko puta prijavilo moje da nema zadaću.
ja sam se isto malo pogubila u ovoj raspravi. i imam dojam da u principu ne razumijem točno što sirius i mima žele reći i objasniti.
vrlo jednostavno, da učenici koji idu u neki razred i njihovi roditelji nemaju pravo znati da se točno određeno dijete NN školuje po posebnom programu i zašto.
ali mima to nema nikakve veze sa IP. barem se meni tako cini.
to je naprosto nesimpaticno tuzakanje. i mislim da tu puno vise pomaze nacin i stav ucitelja, nego paragrafi i zakoni.
Pa nema, nisam niti rekla da ima. To sam napisala kao ilustraciju onoga što želim reći, a to je da nije na djeci da kontroliraju i pregledavaju tuđe zadatke, bez obzira na IP.
ja to nalazim prilicno kontraproduktivnim u situacijama u kojoj ce drugoj djeci poseban program biti vidljiv, bez obzira sto zakon o tome kaze, ali ne moramo biti istog misljenja.
a i ne znam sto zakon o tome kaze, na nekoj od stranica enela je rekla da su ocjene javne. to se naravno tice ocjena, a ne posebnog programa, ali citala sam na topiku i misljenja da i ocjene moraju biti stroga tajna.
no meni se tu uopce ne radi o zakonu.
a inace kao sudionik sveucilisnog zivota imam osjecaj, da nikada nismo imali vise zakona i paragrafa, a losije skolstvo.
a ne radi mi se ni o ocjenama, da li su tajne ili ne, ovakve ili onakve.
radi mi se o atmosferi skole i toga da se djeca trebaju ohrabrivati da pitaju, da komuniciraju, da sudjeluju, a ne da se i ne usude niti pitati, niti misliti, jer eto trebaju gledati svoja posla.
hm, okej
ja sam inače osoba koja bi svome djetetu sigurno rekla "gledaj svoju zadaću", ko što je cvijeta ranije pisala, znam ja svoga i da je sklon interpretirat stvari tako da on jadan ispadne zakinut, a preskočit svaki put kad je voda išla na njegov mlin
ali kad se rasprava ovako protegla i zašla u teoriju
isto mi je malo čudno da se tome pristupa isključivo u stilu ne morate vi ništa znati, gledaj svoja posla itd
što ako učitelj stvarno nekoga protežira?
mislim, ne znam za takve slučajeve u školi, ali nije da je vezaštvo u našim krajevima nešto s čim se nitko nikad nije susreo.
pa mi se malo ipak čini čudno reći samo "gledaj svoj test, drugo te se ne tiče"
nepravda je kod nas toliko prisutna posvuda da mi je logično da će mnogi prvo na to pomisliti
i sad zamišljam da, da mi se dijete školuje po IP, ne bih htjela da drugi misle da ga učiteljica posebno štiti jer smo si možda dobre
pa naravno da nije.
ali je uvijek bilo djece i biti ce ih, koji ce tuzakati.
a ne poznam ni jednog profesora, ani jednog roditelja koji ce rec,i da je na djeci da kontroliraju tude zadatke.
no to nema veze s tim da dijete smije pitati, ako primjeti, zasto ucenik A ima manje ili vise zadataka.
Posljednje uređivanje od seni : 07.09.2015. at 11:52
Djeca isto tako trebaju naučiti da postoji sfera privatnosti, i da nije sve što se događa sa njihovim kolegama iz razreda javno dobro, koliko god oni bili kolektiv.
I to se ne odnosi samo na poteškoće u učenju, nego i na brojne druge stvari, uključujući recimo i sukobe među djecom koji se - hvala nebesima - više ne rješavaju pred publikom.
Ako ima nešto što vidim kao veliku prednost današnje škole pred onom u koju sam ja išla, to je baš ta činjenica da se donekle pokušava poštivati privatnost, pa satovi razredne zajednice ne izgledaju kao partijski sastanci na kojima se iznosi kritika i samokritika, a isto tako niti roditeljski sastanci - meni je mama nakon roditeljskog znala reći da je na dnevnom redu bilo ovo ili ono dijete i njegov nestašluk, a toga danas ipak nema, barem kod nas.
tangerina, ako u razredu postoji problem koji strši, koji je velik i ponavlja se, i ako taj problem ugrožava i uznemirava djecu, onda se taj problem treba prijaviti učitelju i tražiti da se problem riješi.
Ja ću sada citirati enelu:
Ovo podebljano znači u praksi da svaki učenik treba da dobije svoj ocenjen test na uvid.
A prilično je nemoguće postići da test vidi samo on i niko više, pa tako za 15+ učenika u isto vreme. Na to bi se izgubio bar jedan ceo čas, i čini mi se prilično besmislenim.
Sve se smije pitati, pitanje je kako će se odgovoriti na pitanje.
Dijete smije pitati i zašto je djevojčica N cijeli dan u školi plakala, i zašto je sat vremena nasamo razgovarala sa učiteljicom a njega učiteljica nikad ne pozove na druženje, pa ne znači da će dobiti odgovor na to pitanje.
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom