Svaki put kad se pojavi ovaj topic (redovito početkom pedagoške godine i nakon božićnih praznika) ja napišem isto:

Djeca razumiju puno više nego mislimo. Treba ih doma prije pripremiti i uvjeravati da ćemo se vratiti. Govoriti im o tome što ih čeka.

Djeca imaju antene i točno osjete našu zabrinutost i strah pa pomisle da je vrtić neko strašno mjesto kad se mama toliko brine...

Djeca često nemaju nikakvo iskustvo razdvajanja prije polaska u ustanovu (a to je jako loše) pa ih je dobro tu i tamo ostavljati poznatim osobama u svom ili tuđem prostoru debelo prije nego se pojavi potreba da ostanu u jaslicama cijeli dan. Trebaju imati pozitivno iskustvo s drugim ljudima i znati da će mama i tata doći po njih.

Djeca jasličke dobi nemaju baš točan osjećaj za vrijeme, pa im je boravak dug i falimo im. Zbog toga plaču i kad odlazimo i kad se vraćamo. Poneki iz protesta ne žele ići doma. Ima svega. Sve je to normalno.... Često nemamo izbora, ali moramo sebe i dijete uvjeriti da mu je tamo dobro. To se postiže razgovorima s osobljem u vrtiću, sa susjedima i drugim supatnicima iz grupe, jer ako moramo na posao, onda moramo i nema tu previše filozofije. S vremenom sve dođe na svoje mjesto.

Istina, ima djece kojima baš nikako ne sjeda vrtić, ali to su rijetki slučajevi (pogotovo za starije od 3 godine kojima treba društvo vršnjaka). Ako do Božića još ima STALNIh problema, treba razmisliti o drugim opcijama.

I još nešto - povremenih smetnji i novih adaptacija bit će nakon svake bolesti i praznika, sve do polaska u školu. Ali mi moramo djeci i sebi osigurati egzistenciju, a mnogi od nas i vole svoj posao, pa prema tome - nije strašno ostaviti dijete u vrtiću ako ponekad plače, ali je svakako svima lakše ako s veseljem ostaje.