Kako poništiti glasački listić

[tangerina]

Ja bih da moji, ako odluče otići vani, odu zato što su to vidjeli kao dobru priliku za sebe, a ne s osjećajem da "moraju što prije pobjeći iz ove kaljuže"

[betty blue]

Ja bih da moji, ako odluče otići vani, odu zato što su to vidjeli kao dobru priliku za sebe, a ne s osjećajem da "moraju što prije pobjeći iz ove kaljuže"

I ja bih
ali isto tako znam kakva sam ja bila sa 18 godina i koliko stvari koje danas ni pod razno ne bih popušila sam tada pušila, i ne samo to, nego i romantizirala. Uopće ne mislim da sam sa 18 godina znala dovoljno o društvu, o životu, o mogućnostima. 100% za sebe tvrdim da sam sa 18 godina još uvijek bila indoktrinirana odgojem. U mojoj familiji se nikad ništa nije kritiziralo (osim onog što je i vladajuća većina kritizirala), svi smo bili nekako mainstream, svi smo zatvarali oči pred istinama i gurali glavu u pijesak uvjereni da se politika ne bavi nama. Iz takvog mindseta se teško iščupati.
Zapravo hoću reći da nije stav "hoću pobjeći iz ove kaljuže" ne treba izjednačavati sa zdravom kritikom društva, uviđanjem propusta, nelogičnosti, neslaganja s režimom itd. A ako je društvo blizu savršenog, onda ni nema potrebe iz njega bježati, zar ne?

[Lili75]

Osobno jako mi je bitna kvaliteta života (pričam o kvaliteti, ne o gospodarsko-političkoj situaciji u zemlji) da se mogu spontano naći s frendicom na kavi i sjediti ako me volja satima, a ne se dogovarati unaprijed tjednima kad ćemo se naći, pa svaki put po pola platiti račun, ne daj bože da netko nekoga počasti uživati u dnevnom svjetlu, suncu (eh da frend se preselio na Island kad vidim te dnevne fotke sva se naježim od nelagode), predobroj hrani, bezbrižno danju i noću šetati gradom, ma puno tih malih stvari, sitnica, nekih naših običaja i navika od kojih je život satkan.

Bez obzira što sam nekada silno željela otići i živjeti vani (neko vrijeme i jesam bila vani), sad s ovim iskustvom, meni nema do života u ovoj "Lijepoj" našoj ma koliko se to nekome činilo čudnim.

Obožavam živjeti u Zg, ljeti ići u svoju ljetnu oazu na otok. Ma ki to more platiti

[zutaminuta]

Iz takvog mindseta se teško iščupati.

A što te iščupalo ipak?

[betty blue]

A što te iščupalo ipak?

ne želim uzurpirati temu svojim životopisom, ali recimo da se radilo o kombinaciji preseljenja u veći grad, postupnim odmicanjem od uobičajene paradigme koju nude zavičajni klubovi, druženje s ljudima različitim od sebe i općenito osobni razvoj. Ali presudnu ulogu je imala spoznaja da smijem misliti drugačije.

[Bubilo Bubich]

Vratit ću se korak nazad na temu o djeci koju ću slati van... što slati, tjerat ću ih .

Ja bih da moji, ako odluče otići vani, odu zato što su to vidjeli kao dobru priliku za sebe, a ne s osjećajem da "moraju što prije pobjeći iz ove kaljuže"

Ali koja je zapravo suštinska razlika u tome? Jer upravo ih zato i želiš “slati van”, jer misliš (mislim) da ovdje “u ovoj kaljuži”, nikad neće imati dobru priliku za sebe. Kad čitam Bodulicin primjer upravo takvu budućnost svoje djece i očekujem... VSS plaća od koje ne mogu pristojno živjeti.

Kako si ja to zamišljam, sto znaci “slat ću ih”:
- imat ću pozitivan stav o tome, za razliku od npr. moje majke koja mene u mojim 20-tima “nije pustila” da prihvatim posao u Zadru. Taj posao je propao iz drugih razloga, a ona je samo pričala o tome da kako ću ja otići. A radilo se o finom uglednom poslu. Ok, nebitno, ali slično prigovaranje mi nije ni u primisli
- neću im graditi kuće trokatnice, kupovat i otplaćivat garsonijere i sl. To mi je isto nešto na sto bi se jako teško odlučila da učinim. Kad krene neka rasprava o kupovini male nekretnine za osigurati djecu, meni su prva stvar na pameti lanci i pomisao “o ne, zavezat ću ih ovdje s glupih 30 kvadrata zidova”
- svjesno ću ih upisivati na jezike, guglati razne stipendije s njima i sl.
- ciljano štediti da imaju neku gotovinu

Naravno da možda neću ništa od toga napraviti, još su mali, ali danas je kolega pričao o izborima i rekao “mi smo totalno propali, nema nazad. Moje dijete je sad 2. srednje i već ga lagano nagovaram da ide van studirati”.

Eto tako nekako, u tom smislu vidim i sebe za x godina. I kad čitam priču o Bodulicinoj kćeri mislim “da, to je bas taj scenarij”.

Evo recimo, da vam dijete završi medicinu. Zbilja mu iskreno želite da radi u hrvatskom zdravstvu? Onako, to je stvarno super ishod? I stvarno je za vaše dijete bolji ishod da postane liječnik u Hrvatskoj nego liječnik u Austriji?

Naravno da će mi srce pući, i naravno da ću podržati i sve njihove druge izbore: da budu jedan od posljednjih 15 keramičara u zemlji, da si nađu vezu i zaposle se u holdingu, da budu majke odgojiteljice koje zarađuju par dodatnih kuna preprodajom posteljine na društvenim mrežama ili sređivanjem noktiju, da rade u dućanu od jutra do sutra za minimalac, da rade na crno bilo što, ili da završe faks i rade za “VSS minimalac”, ili otvore nešto svoje pa ih ubije administracija... mogu do izbora nabrajati...

Čak bi ih podržala i da žele studirati komparativnu, koja je razlika između uplitanja u to i slanja van?
(I stvarno, komparativna? Pa to barem upisuju ljudi iz ljubavi, u takav izbor se ne bi petljala).

No, evo priznajem, zaista postoji šansa i da rade ok posao na ok mjestu za pristojnu placu. Postoje i takve opcije. No, puno je previše ovih prijespomenutih opcija u tom moru.

I na kraju, ne najmanje važno, daje mi neku osobnu satisfakciju, kao da sam pobjedila barem tri desničara - evo, rodila sam troje Hrvata, ali sve sam ih iselila, neće vam oni ništa uplaćivati u proračun, arrivederci .

P.S. Lili, ne živite ti i TM “isti život”, rekla si da je privatnik. Koliko se on samo puta u mjesec dana mora iznervirati zbog države? Zamisli ti da trčiš i da ti svakih 700 m netko podmetne balvan pod noge. Ili da vlak kojim putuješ nekad dođe, pa onda ne dođe... i nikad ne znaš hoće li doći ili ne. Pa valjda bi se barem malo iživcirala radi tih balvana ili nepouzdanog vlaka...