casa prvotno napisa
ne pišem na ovavim temama i uopće se nisam javila da bih ikoga branila ili uopće komentirala tko koga i kako vrijeđa ili etketira... P asvi koji budno prate raspravu s tog stajališta mogu preskočit.
Zaintrigiralo me što je bubilo pisala... da joj nije bitna kategorija Hrvati... i da ne uči vlastitu djecu tome da su Hrvati i na to ponosni. Uglavnom, čini mi se da sam poprilično konzervativna jer mi je eto na ponos da sam Hrvatica i tako i svju djecu učim da budu ponosni na to. Jednako kao što ih učim da budu ponosni na to što su dječaci, na to što su videći, na to što su pametni, na to što imaju smeđe odnosno plave oči, na to što imaju braću... Jednostavno na svoj identitet... I zapravo ne razumijem kako se to može smtrati nevažnim za identitet koje si nacije... Osim ovog ustaše partizani naslijeđa, pripadnost naciji nas obiježava jezikom za početak. Djeca uranjaju u naciju čim govorimo s njima, i prije nego sama progovore.. ono zoon logon ehon i govorimo li hrvatski ili japanski oblikuje način razmišjanja, oblikuje način na koji dijete doživljava svijet... ne razumijem kako možemo reći Meni to nije važno. Ono to me obilježilo, u to sam upisana, jednako kao što sam upisana u čovječnost na način da su me odgajali ljudi a ne majmuni. Ne vjerujem da je moguće biti ponosni kozmopolit a da istodobno nisi ponosni Hrvat, Francuz, Japanac...