Ono sto mene tjesi je znanje. U ovom slucaju to je povjesno znanje koje nas uci da su ratovi zapravo norma covjecanstva. Da se ciklicki izmjenjuju faze masovne destrukcije, koje generalno nastaju same od sebe, i nakon kojih se covjecanstvo oporavi i ide dalje, cesto u boljem pravcu. Taj ciklus je nezaustavljiv, izmedju ostalog i zato sto ljudi koji vide da je otvoreno drustvo, bes rasizma i ratova, bolje mjesto za zivot, na kraju uvijek gube svoje bitke. Takvi ljudi ne privlace mase i obicno zavrse u zatvorima, logorima i grobovima (tako pise u tekstu i ja dijelim to misljenje).Uh-puh prvotno napisa
To se uvijek iznova desava i nema smisla zivjeti u iluziji da se to nama nece desiti.
Ovisno o pukoj sreci o tome gdje su u koje vrijeme i na kojem mjestu nalazis grozote masovne destrukcije ce te vise ili manje zahvatiti. Ono sto mene dalje tjesi u razmisljanjima da sam ja ta koju ce zahvatiti najgre grozote iz kojih bih se izvukla ziva jeste svijest da ne bih bila prva ni posljednja kojoj se takva stvar desila.
Moram reci i to da me takva razmisljanja jako opterecuju u smislu da vec duze vremena uopce ne mogu dozivljavati svoju vlastitu dobru situaciju u kojoj se svo to vrijeme nalazim. Nicemu se ne veselim i u nicemu ne uzivam. Ali, nadam se da cu jednom preci i u neku novu osobnu fazu u kojoj cu moci vidjeti ljepotu zivota, ne samo u svom trenutnom ugodnom okruzenju za zivot, nego cak i u teskim situacijama, poput rata...
 |
|||
Odgovori s citatom