Draga Ives,prekrasno si ovo napisala.To je tacno onako kako se i ja osjećam. Ljetos sam imala četvrti gubitak i ljudi oko mene su,vidjela sam to,već imali upitnike iznad glava Šta mi je više i zašto ne odustajem.posebno jer već imam jedno zdravo dijete.a ja sam jednog popodneva na ulici naglas dala obećanje da ću se,ako se za nešto u životu izborim, izboriti za brata ili sestru svom djetetu. Sad sam opet trudna,idem sedmicu po sedmicu,dosta me toga još čeka, ali nisam u panici,za divno čudo.
Pijem dosta lijekova,pokušavam učiniti što mogu i vjerujem istinski da će ovaj put biti sve dobro. Teško je to objasniti nekome sa strane,ali ja nakon šest godina borbe jednostavno nisam mogla tek tako odustati,imala sam osjećaj da bi tako sve što se dogodilo bilo uzalud.
Od srca i tebi Ives i drugim curama,a puno ih je ovdje imalo problema, želim ostvarenje želja. A kad vidim npr. Zuzi kako joj dobro ide nakon svega presretna sam.