Danas je moje 12 godišnje dijete otišlo sa školom na dvodnevni izlet.
Takvo veselje već dugo nisam vidjela, ali nije niti bitno za priču. uglavnom cure već danima pričaju o školskom izletu, uzbužđenje je veliko, gdje će sjediti u busu s kim biti u sobi, ma sve uobičajeno.
No cijelu noć ne spava, akao niti nejen prijateljice, definitivno buđenje u 5 da bi došle ranije na bus i tautele mjesta. Njih 8 je zapikiralo ona mjesta oko stola (bus na kat)
Uglavnom dolaze prioje busa, bus stiže, one jure prema vratima i zauzimaju ta svoj dva željena stola. I sve je lijepo i kraso, i onda skužim roditelje kako nešto šuškaju - čuli su ravnateljicu (koja cijelo vrijeme i stoji kraj busa, ali ne ulazi) da će ona dići jedan stol jer da će ona tamo sjesti sa svojom kćeri. I nsišta se ne događa, još roditelji komentiraju da će to sigurno napraviti kada bus ode da mi ne vidimo, ali ne. Napravila je to odmah. Digla je 4 djevojčice i porazmjestila ih tko zna gdje po busu.
Ljuta sam ko pas. A ne mogu niti vjerovati da netko tko radi u školi to može napraviti. Ili griješim. Ali meni to nije normalno. Naravno da je bilo i suza (i kod onih koje su otišle i kod onih koje su ostale). Na kraju sam se i ja rasplakala koliko mi je bilo žao djece.
Mislim, mogli su djeci odmah rečći da ne smiju sjest na ta mjesta, sigurno je bilo načina da se to koliko toliko korektno napravi. ravnateljica je cijelo vrijeme bila tamo, samo nije ulazila u bus do pred sam polazak.
Mislim da je razrednica naše djece pokušala nešto napraviti, bezuspješno.
Prvo je jedna mam ušla u bus i išla nešto reći, ne znam što. onda sam ja ušla i rekla nešto tipa kako ju nije sram to napraviti djeci.
E sada, kakva su pravila - jesam li u krivu - ali imam takav grč u želucu. I plače mi se i dalje jer mi je žao cura.
Znam koliko djeci znači školski izlet - pa nemrem si zamisliti sebe da nekog dižem iz busa.