Uh... toj djevojčici je teško..onda se boji odbačenosti...tko zna što čuje od mame...osjeća se ugroženo..
A autorica teme....laže toj djeci da ih prihvaća...laže mužu to isto...što je najvažnije laže sama sebi... to je za nju veliki teret, obaveze su je "poklopile", puca, sve ju živcira... Ovo ne govorim s osudom, niti najmanje... Nije lako s troje djece i bez takve specifične situacije da si maćeha...

To što djetetu nešto kupiš, okupaš ga i sl, ne znači da si dijete prihvatila... Autorice, ti muža voliš pa si se upustila u to što jesi i sad odrađuješ svoju ulogu najbolje što znaš...sama sebi govoriš da si ih prihvatila...i radiš ti štošta za njih ali ti njih nisi prihvatila već ih samo trpiš i "odrađuješ"..

Djevojčica o kojoj pišeš je jedna ranjena i ugrožena djevojčica...njoj treba puno toga, a većinu joj ti ne možeš dati.. Njeni roditelji su podbacili..

To kad ona tebi ide na živce ona osjeti i onda je još prkosnija i tako u krug. Imaj na umu stalno, da je ona samo dijete, da ti ona ne "soli pamet", ona priča svoje ali to nije "soljenje pameti", nedaj se isprovocirati... Osvijesti svoje osjećaje, ne zavaravaj sebe samu, osvijesti svoju ljubomoru na nju, ljubomoru na vrijeme koje vam djevojčica "zauzima".. Sada si majka, stavi se u kožu kako bi ti bilo da se radi o tvom sinu...koji je negdje...kod ljudi koje svojom nažočnošću živcira...


sretno