Vjerojatno je odgovor kod mnogih "da". Ja nisam niti jednom u 14 godina, a sad razmišljam o tome, pa skoro svaki dan...
14 godina u istoj firmi, prvi posao poslije faksa, mala firma koja je postala srednja, pa regionalna, pa se prodala svjetskoj korporaciji... i sve to vrijeme strukturalno ništa se ne mijenja...
Volim svoj posao, to što radim, baš volim.
Ali previše radim.
Klijenti su sve luđi i luđi. Traže sve više za sve manje vremena i sve manje novca.
Ispod 50 sati tjedno ne radim skoro niti jedan tjedan. Prekovremeni se ne plaćaju, nekad užicaš slobodan dan. Plaća nije loša (al vozač ZET-a ima veću), ali kad se podijeli s brojem sati je samo prosječna.
Bez baka servisa i bez tete čistilice koju si ne mogu priuštiti jer si moram priuštiti tetu čuvalicu (ponekad kuha, ali uz dvoje djece ne tražim od nje da čisti), i s dva komada malih (5,5 i 2,5), od kojih jedno još cica po noći, malo je reći da se raspadam.
Uglavnom... treba nešto promijeniti.
Sljedećih 3 mjeseca moram (da budem iskrena želim) završiti projekt, većina vikenda će mi biti radna, skupit ću vjerojatno milion prekovremenih, i onda idem na dugi godišnji. A samo razmišljam o tome da ću na tom godišnjem tražiti drugi posao...
A ne znam kakav. Ne mogu, ne želim više toliko raditi. U konkrurentskoj firmi ili kod klijenta bi sutra dobila posao, vjerojatno i za nešto veću plaću, ali ono, fakat ne želim više raditi u konstantnoj ASAP atmosferi.
Ono što mi je fakat bad, što moj managment na takve povećane zahtjeve klijenata odgovara "nema zapošljavanja, za te pare na projektu ne može raditi više ljudi, ali nemoj se ni ti ubiti, napravi nešto osrednje i pošalji, briga te, ako vrate ispravljaj, ako ne super". A vrate uvijek. I ja ne želim biti osoba koja sa svog maila i sa svojim potpisom šalje smeće. Pa ja radim prekovremeno. Oduvijek, svih 14 godina: bez djece, i sa jednim, i sa dvoje. Ne zato što imam veliku plaću, niti nekakvu poziciju, niti karijeru u nekom stereotipnom smislu te riječi. Nego samo zato jer želim napraviti posao kako treba.
Jedna frendica je bila u sličnoj situaciji, promijenila je posao kad je dobila dijete. Kaže drugačije je. Pitam kako. "Nije mi stalo više. Napravim što dobijem, ali ne onako dobro kako bih mogla, samo do neke razine."
Toga se bojim, je li mi to jedini izlaz - "briga me".
Ako ostanem ovdje znam da je, nakon 14 godina mi je jasno da se ništa neće promijeniti, i da trebam pristat na osrednjost ili nastavit radit prekovremeno. Ekipa na poslu je inače super, ali skoro svi su već godinama nezadovoljni - svatko je odabrao jedan od ova dva smjera, a nitko nije sretan, ni "osrednjasi" ni "prekovremenasi".
Lastane, ima li mi pomoći?
Ima li još poslova koji se rade 40 sati tjedno za prosječnu plaću?
Kako se štreberica može pomiriti s osrednjošću?