Jeste li nekad promijenile posao?

[Kaae]

Ako netko zeli raditi posao koji traje 12 sati tjednom plus koji sat vikendom i tako cijeli zivot do penzije ne vidim u cemu je problem? Ako mu to odgovara karakterno, fizicki i psihicki moze, moze obitelj organizirati oko takvog posla ili odluci ne imati obitelj zbog takvog posla ...siroko mu polje. Nije uobicajeno, ali nije nesto sto je nenormalno.
Ako mu takav tempo vise ne odgovara iz bilog kojeg razloga onda je to druga stvar. Onda na to pitanje moze samo on odgovoriti.

Upravo ovo. Ne znam zbog cega je takvo radno vrijeme a priori lose. Znaci li to onda da je jedino prihvatljivo radno vrijeme od 8 pa do 5, s pauzom za rucak? U 5 izbacis stranku ili pacijenta, doslovno, i zakljucas vrata? Vjerujem da neki poslovi tako funkcioniraju i da netko stvarno zeli samo tako raditi, ali recimo ja - ne mogu.

Da radim od 8 do 5, djecu bih vidjela od 6:45 do 7:30 ujutro i od 5:30 do kad ne odu u krevet, paralelno s kuhanjem i spremanjem (ili bih morala platiti nekome da kuha i sprema i/ili cuva djecu). Djeca ne bi isla ni na jedan sport, vec bi cekala vikend za family time, ali hebi ga, uz takav tempo, vikendom bih valjda opet spremala i kuhala (ili morala nekog platiti).

I kao sto sirius kaze, meni onda puno vise odgovara da sam dostupna poslodavcu "cijeli dan" pod uvjetom da se javljam, osim kad je hitno, kad mi zivot dozvoljava. I taj dio je obavezan dio pregovora za posao: jasne granice sto je hitno, a sto nije. I pregovor o kompenzaciji je takodjer dio rasprave.

S druge strane, istina je i ovo o projektima. Ne bih radila za organizaciju u kojoj se ocekuje da svi (ili neki) rade na vise projekata i ostvaruju vise/bolje rezultate od realnih. Ali kuzim da vjerojatno, cisto zbog toga gdje jesam, imam (puno) vise mogucnosti za ovakve situacije jer je istina sto ina kaze. Mozes neko vrijeme ne raditi, a onda se vratiti u work force bez etikete "radjala je i sad je nesposobna", odnosno moze se, uz malo planiranja, prezivjeti i na jednoj placi neko vrijeme.

[mitovski]

Upravo ovo. Ne znam zbog cega je takvo radno vrijeme a priori lose. Znaci li to onda da je jedino prihvatljivo radno vrijeme od 8 pa do 5, s pauzom za rucak? U 5 izbacis stranku ili pacijenta, doslovno, i zakljucas vrata? Vjerujem da neki poslovi tako funkcioniraju i da netko stvarno zeli samo tako raditi, ali recimo ja - ne mogu.

Da radim od 8 do 5, djecu bih vidjela od 6:45 do 7:30 ujutro i od 5:30 do kad ne odu u krevet, paralelno s kuhanjem i spremanjem (ili bih morala platiti nekome da kuha i sprema i/ili cuva djecu). Djeca ne bi isla ni na jedan sport, vec bi cekala vikend za family time, ali hebi ga, uz takav tempo, vikendom bih valjda opet spremala i kuhala (ili morala nekog platiti).

I kao sto sirius kaze, meni onda puno vise odgovara da sam dostupna poslodavcu "cijeli dan" pod uvjetom da se javljam, osim kad je hitno, kad mi zivot dozvoljava. I taj dio je obavezan dio pregovora za posao: jasne granice sto je hitno, a sto nije. I pregovor o kompenzaciji je takodjer dio rasprave.

S druge strane, istina je i ovo o projektima. Ne bih radila za organizaciju u kojoj se ocekuje da svi (ili neki) rade na vise projekata i ostvaruju vise/bolje rezultate od realnih. Ali kuzim da vjerojatno, cisto zbog toga gdje jesam, imam (puno) vise mogucnosti za ovakve situacije jer je istina sto ina kaze. Mozes neko vrijeme ne raditi, a onda se vratiti u work force bez etikete "radjala je i sad je nesposobna", odnosno moze se, uz malo planiranja, prezivjeti i na jednoj placi neko vrijeme.

Naravno da nije loše, ako neto zaista želi i voli raditi cijeli dan i u tome uživa pa to je njegov izbor. Vjerujem da BB ne bi otvarala ovu temu i dizala ju više puta da ju nešto ne kopka i ne smeta.

Al ajmo realno ako imaš obitelj i djecu i radiš 12h dnevno koliko vremena ostane za tu obitelj pa čak i ako imaš sve moguće spremačice i kuharice?
Sjećam se prije par godina kad je bio taj period od tih mjesec dana kad svake godine radimo prekovremeno, ali te godine smo se baš natrpali poslom i radili od do. Nakon cca 3 tjedna došla sam kući i dijete koje je tad imalo cca 4-5g mi je reklo: Mame nikad nema doma. Osjećala sam se kao da me netko tavom opalio po glavi.

Probala sam i jedno i drugo. Radila od-do, bila dostupna 24h, s laptopom išla na godišnji i po otocima hvatala signal, sjedila na plaži umjesto da se kupam jer se hitno preko telefona moralo nešto riješiti i hvala više ne bih.
Sada radim od 8-16, osim tih mjesec dana u godini kad svi moramo potegnuti i naravno ukoliko dođe do kakve frke pa svi potegnemo.
Klijenti nemaju moj privatni broj telefona, a na poslovne se iza 16 ne javljamo. Jedini koji se u to vrijeme javlja je direktor i ako je nešto hitno zove nas on. Poslovne mailove smo isto isključili da nam dolaze na privatne mobitele i koje je to olakšanje bilo. Klijenti su se na to naviknuli i zapravo tek tad shvatiš da je 99% tih poziva i mailova koji su bili nakon radnog vremena bilo nešto što je moglo i čekati.
Razumijem da postoje branše koje ne mogu tako funkcionirati i gdje moraš biti dostupan u svako doba i nedoba, ali dobar dio toga je zapravo više stvar navike nego što je nešto stvarno hitno i neodgodivo.