Upravo to. Sillyme, ne znam kako si stekla dojam da mi to dopuštamo svojoj djeci. Ovdje sam i navela korake koje poduzimam kako bih spriječila to divljanje. Što je stariji, uspjeh je veći, ali ne mogu tvrditi da se u 100% situacija kutija sa igračkama neće razletjeti po čitavoj sobi. Ali hajde, sada barem pokupi igračke nazad u kutiju.

Imam iskustvo sa dvoje djece. I iskustvo je takvo da je moje prvo dijete savršeno čuvalo sve igračke, igralo se konstruktivno i tada mi nikako nisu bila jasna djeca koja deru slikovnice, obezglavljuju lutke, šaraju po zidovima i slično. Mogu čak priznati i da sam se pomalo zgražala nad tim. Pa sam na poklon dobila baš takvo dijete. Ali radimo na tome.

Zid u njegovoj sobi je pošaran - ali pošarao ga je dvaput (jednom naš, jednom tuđi ) i nikad više. Jer smo mu tuvili u glavu da to ne smije raditi i jer smo ga nadzirali dok je imao boje u ruci i vraćali mu ruku sa zida prema bojanci dok nije definitivno odustao.

Šta misliš koliko puta sam ga odvraćala od utičnica? Svom prvom djetetu sam JEDNOM rekla da se utičnica ne dira i da je opasna, nikada je nije dirnula i zaštita nam uopće nije bila potrebna. A njemu je silno zabavno čačkati po njima i uvijek iznova testira to naše "ne".

Dulje mi je trebalo i da mu objasnim da mi mora dati ruku dok hodamo cestom, da su auta opasna..

Ma ne bih rekla niti da on toliko voli testirati naše granice koliko voli uzbuđenje, otkrivanje novoga, isprobavanje novoga. Obožava hodati po rubu zidića održavajući ravnotežu, obožava skakati sa što veće visine, što veći tobogan/mreža za penjanje to bolje. Sa njim je skoro uvijek akcija, "Brzi i žestoki".

I ja ga volim takvog, volim što je tako živahan, svoj, znatiželjan... samo radimo na tome da ne čini štetu sebi i drugima, radimo na tome da usvoji tu granicu.