 |
|||
Ni meni ne lezi ta poslusnost.Evo recimo sinoc,imamo goste djevojcica sjedi normalno na svojoj stolici njoj palo na pamet da zeli na njeno mjesto(da se ustala ona bih to istoodmah trazila od nekog drugog) lijepo joj objasnjavam da moze sjesti na drugu stolicu .
.. ali ona pocinje vristiti. Reko mizes pmakati koliko zelis ili odaberi neko drufo mjesto kohe zelis. Ona uzme sa stola casu koju je prvu dohvatila i od pod....
I kao sto je netko napisao posaljem je u sobu ona skace po krevetu i smije se ,bas joj supee,kauem joj da sjedi na stolici minutu ali ja ju posjednem ona ustane i tako cijeli minut dva...cak imam osjecaj da joj je to motivacija da ponovi isto
Poslušnost, suradnja, nazovite to kako hoćete, ali meni je to bitna stavka u odgoju. Mm radi posao koji se može nazvati sezonskim i ja sam preko ljeta doslovno samohrana majka jer njega zbog posla naprosto nema u kući. Dajem sebe koliko mogu, trudim se, razgovaram, ali s troje male djece, sama, bez auta, u mjestu bez ikakvih sadržaja za djecu, stvarno nije lako. ako nema nikakvog reda i autoriteta, sve ode u kupus. Mislim da je bit u tome na koji način postižemo tu suradnju ili poslušnost.
Opet se slazem s tobom rehab. Ja pisem na brzaka pa pola ne napisem kako bih htjela. Mislila sam na onu poslusnost. Recimo nas majka prije zovne s prozora mi ne pitamo nista nego odmah trka ona je rekla i gotovo. Ja bih volila da razgovaramo o zeljama i mogucnostima ostvarivanja istih. Ali nekog reda treba biti. Samo etonnisam sogurna kako to najbezbolnije postici
A gle, nekad ces morati traziti i tu poslusnost bez pitanja. Npr., kad idem uspavati kcerku, dvojica starijih moraju biti tiho i tu nema prigovaranja i rasprave. Bez obzira na to zele li oni u tom trenutku ici vani, skakati po kaucima, utrkivati se po kuci ili nesto deseto, moraju sjediti i u tisini gledati crtic dok seka ne zaspi. Ali, opet kazem, treba birati bitke. Ne trazim u svemu bezuvjetnu poslusnost, niti bi to bilo normalno i dostizno, ali oko stvari koje su mi stvarno bitne nema pregovora.inaa prvotno napisa
Prošle godine na moru, njoj 2,3 godine. Peti dan smo htjeli kući. Testiranje granica i nevjerovatna energija, mi padamo od umora, ona bi još.
Kod nas pali:
1.skretanje pažnje (bolje ide mm)
2.biranje bitki.
Lakše mi je od kako biram kada reći ne.
Ja bih svojoj dopustila da bere to grožđe ili cherry. Kad sama skonta da nije fino, odustati će. Sad joj je 3,4 i vidim da nije još spremna za velika objašnjavanja.
ma slažem se, nekad nemaš uvjete za sva objašnjavanja, iako u ovom primjeru koji si navela ja jesam starijem navodila razlog
tj "moraš bit tiho jer uspavljujem seku ili seka spava" i nebitno je šta želiš, želi to u okvirima ovog uvjeta
ali on je tad imao već 5 godina
inače, 5 godina je neko vrijeme kad sam počela na zašto odgovarat sa sebi dotad omraženim "zato što sam ja tako rekla"
jer sam skužila da me voli navuć na dugačka objašnjavanja, pa iako smo te razloge prošli već milijun puta, on si sa zašto kupuje vrijeme
(ili to, ili me pita zašto u uvjetima u kojima ne želim odgovarat, npr dovikujući se preko pola kvarta)
Slažem se u svemu, samo mi se čini da se razilazimo u mišljenju koliko nas djeca razumiju u mladjoj dobi. Razlike izmedju moje djece su cca 2 godine. Dakle, moja djeca su već sa otprilike 2 godine trebala naučiti npr.da budu tiho dok se uspavljuje pomladak. Nisu imali jednak ritam spavanja i tako je moralo biti. Opcenito, svaki put kad sam ustuknula misleći da me dijete neće razumjeti, pogriješila sam. Npr. curki, koja je mjesec dana starija od tvoje, već sada objasnim da ne može uzeti bratu igračku s kojom se on trenutno igra, jer ju je on prvi uzeo. Prvih par puta je vrištala, plakala i uporno mu pokušavala oduzeti igračku, ali jako je brzo skužila da će dobiti igračku samo ako ju brat pristane podijeliti. Vec odavno npr.zna da ne može ući u tudja dvorišta dok setamo, zato što sam joj objasnila da je to tudje i da tu nećemo ići. Možda ne razumije doslovno riječ "tudje", ali već reagira prikladno na tu riječ. Sad napamet izvlačim primjere iz naših današnjih situacija, ali to mogu primijeniti na masu stvari.
A za najstarijeg si u pravu, njemu skoro da više i ne objašnjavam jer on već sve zna i očekujem da poštuje pravila bez puno natezanja.
Ovo s biranjem bitaka mi je pomoglo. Jučer sam reagirala na bitno a ne na sve i lakše je ne hodati ko žandar.
Prepoznajem mnogo segmenta ponašanja kod svojeg djeteta od godinu i pol. Ružno je reći, no nekada se brinemo jeli sve u redu s njim; bacanje, izvijanje urlanje kada mu nešto ne damo, na svako naše 'ne' viče 'ne ne ne ne' i namjerno napravi ono što ne smije (čupanje utičnica, penjanje na stolice, bacanje igračaka)..Brine nas skorašnji odlazak u kolektiv i kako će tamo reagirati na djecu, hoće joj čupati za kosu/gristi i sl.
Mi smo se vratili s vikend izleta na more. To je bilo do granica izdrzljivosti....svakih pet minuta se mijenjala aktivnost, u more,iz mora, u park, na trampolin, sad bi tati, sad ne bi tati..rucak i vecera nemoguca misija, nije pojela nijedno ni u subotu ni u nedjelju, trcala je po terasi hotela, ja nisam trcala za njom dok nije bilo opasno..u subotu se od uzbudjenisti zbljuvala.
Ovo je toliko intenzivno razdoblje, a ja sam na kraju fizickih snaga tako zivcana, da je strpam u kolica i vozim dok se ne odmorim malo.
jesam ti rekla da sam ja umornija nego ikad prije.čak mi je i štitnjača podivljala opet.
Čitam sad vec neko vrijeme temu, ali kako je moja pokoji put do sad poluđivala, nisam nista pisala. I sad je pocela gristi. Nas, ne drugu djecu. I kad je prekinem baca stvari, najcesce. Ili uzme casu pa me gleda i prolije (to nije povezano s ugrizom, to je jucer napravila tek toliko. Nije to bas svakodnevno, ali pocelo je.
Juhuhu :D
Nemojte me krivo shvatiti, ali uglavnom su roditelji krivi za lose ponasanje, ustvari bolje receno, neprihvatljivo ponasanje, djece.
Neki dan, malo turisticko mjesto, mali ducan, mama i dvogodisnjakinja ispred mene. Mama kupuje 2 stvari i placa prodavacici. Curica za to vrijeme ode do kutije s lakovima za nokte, uzme jedan, otvori cep i mase okolo sa kisticem. Mama ide do nje, "ne treba nam to sunce moje", zatvori lak i stavi na pult. Jos nije uspjela izvaditi novcanik. Curica opet isto. Mama opet isto, "necemo to". Opet stavlja lak na pult. Prodavacica ljubazno ceka novce za kupljene stvari i pomalo preokrece ocima. Curica opet uzima lak, treci, otvara, mama :"a, dobro, koji da kupimo?". Cucne kraj nje, trazi pravu boju, pricajuci koji im na sto ide, a dvogodisnjskinja otvori zeleni u svojoj ruci i stavi kist u usta, jede lak za nokte...mama nista ne vidi, otvaram usta, uspijem samo izustiti aa, zatvaram usta, to nije moj posao.
Mama joj uzima bocicu, usta puna laka, trazi maramice u torbi, brise ju, red podugacki iza, ja sutim, sutim, nemate pojma kako mi je tesko bilo sutjeti.
Mama uzima lak, dodaje onim stvarima koje je kupila, dijete i dalje slobodno luta ducancicem, konacno nadje mama novcanik i plati.
Odu.
Ako im je takav svaki dan, nije im lako. Ni jednoj ni drugoj.
A tako jednostavnom im je mogla proci ta kupovina. Bez laka za nokte u ustima...i bez svega ostalog.
Samo da je mama drzala novac pri ruci, a oko na djetetu
Pa vjerojatno jesu roditelji krivi i to ne samo oni nego i djedovi i bake, možda i njihovi vršnjaci, susjedi, crtići.... i dobro, i to prođe. Treba samo uporno ponavljati da je nešto nepoželjno ponašanje i to jezikom koje dijete razumije za određenu dob. Meni je jako teško jednostavno govoriti u smislu da ne zakompliciram s objašnjavanjem jer čim krenem shvatim da ona nema pojma o čemu pričam i samo se smije. Sad je NE počelo paliti,al sam počela i dizati ton,ne izlagati nju stvarima/situacijama koje su neprimjerene njezinoj dobi, uzimati joj stvari s kojima ne zna baratati. I puno je lakše..Treba učiti na pogreškama, čak to nisu ni pogreške nego metode/pokušaji koje nisu upalile.
Najbanalnije- neka djeca su super mirna s roditeljima na kavi jer sjede, gledaju crtani ili slušaju odrasle -moja skuha cijeli ručak od šećera, vode i mlijeka od kave. Kad smo gotovi, počistim stol,pokupim smeće i sve ok. Bila bi bedasta da očekujem da ona sjedi u miru i čeka da mi završimo razgovor i popijemo kavu. Sad je i njoj zabavno s nama na kave jer uvijek može kuhati
E točno i moja tako kuha kavu meni na kavi,pomiješa vodu,šećer i kavu i to pije...koliko izdrze moji zivci smo na kavi,kada više ne mogu idemo,ona se ne smiruje nikada.
Jedna moja situacija,od milion,kupa se u kadi i uporno pije tu vodu,znači probala sam sa NEEE i objašnjenjima,ništa....probala sam sa odmah van iz kade,ništa.....probala sam ignorirati,ništa i dalje ju pije...mislim moram kupati dijete!
Ja isto vjerujem da ima djece koja su rođena mirna i ova druga....neznam baš za odgoj,mislim tko od nas odgaja dijete da vrišti,baca se i ostala veselja!
Ja se moram osvrnuti na Betinu priču jer se radi o prototipu moderne majke - ove s lakom i curicom. To je tipično ponašanje majke, kakve smo sve mi koje su rodile unazad možda 10-15 godina. Ma i manje. Zašto? Zato što nam non stop serviraju (knjige, portali, trendovi, stručnjaci>...) kako treba s djetetom o svemu umjereno i fino razgovarati, kako treba razumno objasniti, kako ne povisivati ton, kako će sigurno ispasti neurotično nevoljeno dijete ako joj kažemo jasno i odlučno "Ne može". A najbolja ilustracija te zaluđenosti uviđavnošću u dijalogu s djetetom koje još ni ne zna 50 riječi vokabulara je citat iz filma Bad Moms, komedija, al citat super: "Zamisli, danas ne smiješ reći "ne" djetetu".
I zato ja kažem - ne može, uzmem joj lak i pričekam da tantrum prođe.
I da, neka djeca se ne smiruju nikada-naša kava izgleda tako da jedan pije, a drugi čuva nju.
S druge strane nekad lna temelju jednog dogadjaja kojem slucajno svjedocimo, iskonstruiramo cijelu pricu o nekome. A pri tome ta prica uopce ne mora biti istinita. Mozda je ta mama zaista prepopustljiva... a mozda je tog dana vec 10 puta rekla "ne" i jednostavno nije imala energije ni volje opet prolazit kroz sve to u ducanu, mozda ju je nesto drugo mucilo, i nije bas registrirala dijete...
Ja mislim da sam ja uglavnom poprilicno smirena sa malim... al dva tri puta sam ga tako odvukla od nekud, pri cemu je on pravio scene, a ja se derala na njega da se smiri... da su sigurno svi pomislili da sam totalna ludjakinja, i jadno dijete... Tako da, dogodi se svasta
Ajde na tom primjeru o djevojcici i laku, tako lijepo s visoka ispricanom jer se to mitskim stvorenjima ne dogadja, sto je zapravo zena trebala napraviti?
Baciti lak kroz prozor.
Baciti dijete kroz prozor.
Sama skociti kroz prozor.
Baciti prodavacicu kroz prozor.
Ostaviti sve sto je htjela kupiti i iznijeti dijete iz ducana.
Opaliti dijete po ruci.
Mozda po guzici?
Kupiti bejzbol palicu umjesto laka, a onda opaliti dijete. Ili sebe?
Nastaviti razgledavanje lakova za nokte, ali najaviti cijelom redu da nastave s kupovinom i placanjem jer, eto, one ostaju u ducanu i kupuju lak.
Ostaviti dijete kod kuce/u autu/kod susjeda, jer je evidentno nesposobno ici s mamom u ducan.
Ne roditi, ikad, jer nije odslusala dobar tecaj o odgoju djece.
Niti jedno od ponudjenog.
Nesto drugo? [Upisi odgovor] _____________________
Mislim, iskreno me zanima sto je trebala, kad je vec tako prestrasno usrala u ducanu da se ovako razvlaci po forumu.
[QUOTE=lavko;2917963]A najbolja ilustracija te zaluđenosti uviđavnošću u dijalogu s djetetom koje još ni ne zna 50 riječi vokabulara je citat iz filma Bad Moms, komedija, al citat super: "Zamisli, danas ne smiješ reći "ne" djetetu".
/QUOTE]
Evo ja stvarno nikad nisam srela ni u stvarnom životu ni na ovom forumu nijednog roditelja koji misli da djetetu ne smiješ reći ne
jedino asm srela ljude koji misle da trebaš reći ne, ali kada bi oni trebali, nekako ne uspiju, ne da im se slušat dijete kako plače pa popuste, iako znaju da je to krivo, pa onda govore "vidiš kakva je, nemoguća"
ali da netko zagovara da se djeci ne govori ne, to nisam srela
ovo potpisujem od riječi do riječiS druge strane nekad lna temelju jednog dogadjaja kojem slucajno svjedocimo, iskonstruiramo cijelu pricu o nekome. A pri tome ta prica uopce ne mora biti istinita. Mozda je ta mama zaista prepopustljiva... a mozda je tog dana vec 10 puta rekla "ne" i jednostavno nije imala energije ni volje opet prolazit kroz sve to u ducanu, mozda ju je nesto drugo mucilo, i nije bas registrirala dijete...
Ja mislim da sam ja uglavnom poprilicno smirena sa malim... al dva tri puta sam ga tako odvukla od nekud, pri cemu je on pravio scene, a ja se derala na njega da se smiri... da su sigurno svi pomislili da sam totalna ludjakinja, i jadno dijete... Tako da, dogodi se svasta
kad je moj sin imao 2-4 godine, govorila sam "9 od 10 puta u trgovini on je super."
tko nas je sreo u onaj jedan od deset, mogao je iskonstruirati kakvu god hoćeš priču o tome kakva sam ja majka a kakvo je dijete dijete
a koji su bili s nama u dućanu onih 9 puta nisu nas ni primijetili pa me nažalost mimoišla nečija fantazija da sam odličan roditelj
Loše neko vrijeme jutros osvanulo?
Ili je kod vas normala jesti lak za nokte?
Uglavnom, napisala sam što je mogla. Imati novčanik u ruci i oko na djetetu. Tako jednostavno. Samo treba razmišljati. Unaprijed. Tko želi, i može.
A može se pustiti da dijete jede lak, zeza sve ljude, a najviše mamu. Sve je legitimno.
Necu reci sto je trebala ali mogu reci sto bih ja. Ako je tako kako je bilo, mogla je drzati dijete uza sebe i ne dati mu da baulja po trgovini. Ja ne znam ali ja ili je drzim za ruku ili nosim ako vidim da otvara sve proizvode. Ne kuzim da li je normalno djetetu dopustiti da radi rusvaj u ducanu. Meni nije. I ne kuzim cemu ovo spominjanje palica i bacanja dheteta jroz prozor. Između postoji milijun razumnih načina.
Vjerujem da je u pitanju sarkazam.
Nisam krivo shvatila, ali ne pronalazim se kao glavno razlog njezinog ponašanja. To je vjerojatno njezino ispitivanje granica. Ja sam reagirala, kao sto se trudim uvijek reagirati. Recimo nije nijednom od tad prolila vodu, ali me je htjela ugristi. To i zeli učini jer ne moze ostvariti sve sto poželi.Nemojte me krivo shvatiti, ali uglavnom su roditelji krivi za lose ponasanje, ustvari bolje receno, neprihvatljivo ponasanje, djece.
Neki dan, malo turisticko mjesto, mali ducan, mama i dvogodisnjakinja ispred mene. Mama kupuje 2 stvari i placa prodavacici. Curica za to vrijeme ode do kutije s lakovima za nokte, uzme jedan, otvori cep i mase okolo sa kisticem. Mama ide do nje, "ne treba nam to sunce moje", zatvori lak i stavi na pult. Jos nije uspjela izvaditi novcanik. Curica opet isto. Mama opet isto, "necemo to". Opet stavlja lak na pult. Prodavacica ljubazno ceka novce za kupljene stvari i pomalo preokrece ocima. Curica opet uzima lak, treci, otvara, mama :"a, dobro, koji da kupimo?". Cucne kraj nje, trazi pravu boju, pricajuci koji im na sto ide, a dvogodisnjskinja otvori zeleni u svojoj ruci i stavi kist u usta, jede lak za nokte...mama nista ne vidi, otvaram usta, uspijem samo izustiti aa, zatvaram usta, to nije moj posao.
Mama joj uzima bocicu, usta puna laka, trazi maramice u torbi, brise ju, red podugacki iza, ja sutim, sutim, nemate pojma kako mi je tesko bilo sutjeti
Mama uzima lak, dodaje onim stvarima koje je kupila, dijete i dalje slobodno luta ducancicem, konacno nadje mama novcanik i plati.
Odu.
Ako im je takav svaki dan, nije im lako. Ni jednoj ni drugoj.
A tako jednostavnom im je mogla proci ta kupovina. Bez laka za nokte u ustima...i bez svega ostalog.
Samo da je mama drzala novac pri ruci, a oko na djetetu
Lavko, uza svu modernu literaturu treba zadrzati i dozu zdravog razuma. Kada bih upute za roditeljstvo maksimalno skratila, pored bezuvjetne ljubavi ostalo bi samo par natuknica:
- zadrzi ulogu roditelja, glavne i odgovorne osobe koja odlucuje i ne boji se reci NE
- s djetetom razgovaraj najviše prije (predvidi događaj, odredite pravila), a naravno i poslije "the situacije".
U samoj "situaciji" samo odlučno djeluj.
- Drži se pravila "tri rečenice" (sve što imaš u 3 rečenice reci, dalje više ne slušaju).
Ja sam jednom svojoj vratila kad me ugrizla - ne jako, naravno. I nije me više probala gristi...hihihihiihii!!!
Kakva nemajka...
Inače, ovaj najmanji (2.5 g.), kad ima te svoje halove u dućanu, jednostavno ga uzmem i bok! Nema rasprave, ne može i bok!
Ali, sto ljudi-sto ćudi....
Badava pisati stranice i stranice rasprava....
Mozda je dijete u spektru. A mozda je zena nesposobna, sta's.Loše neko vrijeme jutros osvanulo?
Ili je kod vas normala jesti lak za nokte?
Uglavnom, napisala sam što je mogla. Imati novčanik u ruci i oko na djetetu. Tako jednostavno. Samo treba razmišljati. Unaprijed. Tko želi, i može.
A može se pustiti da dijete jede lak, zeza sve ljude, a najviše mamu. Sve je legitimno.
a može i ova druga osoba u dućanu malo pripomoć, beti. i izvadit lak iz usta djetetu, kad već vidi da dijete jede lak, a prije nego su mu puna usta laka.
ne mogu zamisliti da gledam sa strane, smebivam se mami koja nema pojma s djetetom, i puštam dijete da jede lak za nokte, a ne skočim i ne uzmem mu lak iz usta.
sjećaš se one stare - selo, dijete...
Ne, cvijeto, ne smije se. Ne smije se dirati tudje dijete. To se nikako ne smije, niti se smije kritizirati tudji odgoj, bar ne u lice, nikome, ne bih se to usudila. Vec i moj glasni "o" bio je dovoljan da se mama pokrene i uzme lak.
Dogadjaj sam opisala samo kao primjer kako ne bi trebalo, i kako se moze sprijeciti, mozda nekome pomogne.
Trebala je zatvoriti lak/uzeti malu u ruke ili u kolica,platiti izaci.
Mislim da ipak postoje stvari koje se mogu i ne mogu.I moja krene otvarati bonbone na blagajni,ubacivati stvari u kosaru i sl.i jednostavno ju uzmem jer mi nije dopustivo da radi sto i kad zeli.
Granice postoje.
Lavko i kod nas jedan pije kavu,drugi cuva ako bas zelimo piti kavu
I slazem se da smo pretjerali sa zeljama i potrebama djece.Od rodenja znaju svoja prava,a obveze uopce.
I ne nisam za po guzici uopce,ali ni za pregovore uvijek i za sve.
Posljednje uređivanje od ellica : 19.09.2016. at 22:33
Ne smije se dirati tudje dijete; puno bolje je kritizirati roditelje na forumu.
Hebote, koji sam ja nesavrsen roditelj. Ja ne znam uvijek sto bi trebalo. Kamoli sto bi netko drugi trebao, ili zasto mu se nesto dogadja.
ja se slažem da to kako je opisano da je mama postupila u dućanu nije bilo dobro
i da kad znaš da ti je dijete živahno i znatiželjno moraš na to računat, i unaprijed se pripremit tako da te što manje toga iznenadi
samo mislim da iz jednog slučaja ne možemo zaključiti da to tako uvijek izgleda, možda da, a možda ne. možda je ta djevojčica inače ko fikus, i da se i mama zaprepastila da joj je tako nešto palo na pamet
evo nas opet...vrišti, svađa se, lupa,udara.... isusek....
3.4 godine,krenula u vrtić i konstantno bolesna ili prehlađena...
mi to sve hendlamo ok, dajemo pažnju koliko ona treba, pokušavamo joj udovoljiti...teško joj je, umorna je i iscrpljena, stalno joj curi nos...
al, trebalo bi postaviti neke granice jer ih prelazi - recimo, kažem joj da se ne može više igrati s vodom jer vani puše vjetar a ona je prehlađena i da će joj biti gore- poludi I IZDERE SE JA ĆU SE IGRATI VANI S VODOM!!!
Uglavon, opet faza, razumijem uzroke i da joj je teško ali cica mi živce pošteno.
p.s. poslije crknem od smijeha kad se sjetim kako je poludjela odjednom, pretvori se iz gizma u gremlina...čak je jednom i opsovala - bem ti mater.
Posljednje uređivanje od nanimira : 13.03.2017. at 14:26
Draga
sama sii vec odgovorila : treba joj postavit granice.
Neću ti ništa drugo komentirati, osim ovoga. Ako je to tebi smiješno, onda je normalno da se ona ponaša kako se ponaša.
Da vidi da si se užasnula, ne bi drugi put. Čak joj ne bi trebala ništa reći, na tebi vidi sve. Djeca su jako mudra u očitavanju neverbalnih poruka.
kažem poslije, ne pred njom... a čitanje neverbalnih poruka me iznenađuje, u pravu si.
Meni je u takvim situacijama pomagalo da djetetu unaprijed kazem: Ici cemo tu i tu, ostat cemo toliko i toliko. Nakon toga se necemo natezati i derati, nego lijepo ici dalje/doma/gdje vec. Ako se budes derao/derala, drugi put necemo ici.
U ovoj tvojoj situaciji s vodom bih se s djetetom dogovorila unaprijed koliko se moze igrati vani i objasnila razlog (Vani je hladno, a ti si prehladjena.).
Taj dogovor unaprijed nama pomaze i dan danas, a vec su veliki.
Eh pataj dio me i muči, jer do prije ajmo reć 10ak dana, to je savršeno funkcioniralo, sve smo se mogle dogovoriti, ona je poštovala moje potrebe/želje itd. a ja njezine i bilo je baš lijepo, pa skoro i savršeno. A sad, kao iz topa-plane, dere se, vriska...a nadam se samo faza.
Ako je i faza, drz se ti granica
I bit ce sve dobro.
Ignoriraj deranje, nema pregovaranja dok se dijete dere. Ni popustanja. Kad se smiri, mozete razgovarati.
Ovo je ključno. Ali istovremeno biti svjestan da ima djece koja uporno nasrću na već ukopane granice bez obzira što mi kao roditelji radili.
Ja vam ne mogu opisati koliko sam sretna da je taj period iza mene. Jedna od najtežih faza roditeljstva (nakon nespavanja).
Moja deca se pretvore u gremline kad god su bolesni, naročito starija - i inače stalno pokušava da ruši granice, a kad je bolesna zapuše joj se uši i tada ne znam koliko me je kada uopšte čula...
Znam da je zaista ozdravila tek kad joj se raspoloženje i ponašanje poprave.
Kod nas nema puno pomoći dok ne ozdrave, tj. naravno da ne tolerišem rušenje bitnih granica ali ne očekujem da će se sjajno ponašati sve dok ne ozdrave, uzdahnem i ponavljam sebi: proći će....
Plus, ako je tvoja tek krenula u vrtić, moguće je da tamo ima i neki "uzor" čije ponašanje kopira jer je fascinira, bar moji su tako radili prvih par nedelja....
Joooj....dijete od tri godine psuje. Nije mi to nimalo smiješno, više žalosno. U mojoj obitelji je majko mila i Isuse Bože bio vrhunac (a nismo nešto religiozni) i evo u 33 godine ne sjećam se kad sam opsovala. Nije mi to uopće lijepo čut. A u RH opominjem jednog frenda čim počne pred našom djecom psovat, ne znam niti jedan narod koji više psuje, al to je nekako u ex Yu kao dobar dan. Nemojte psovat pred djecom. A kćer ti treba granice i trebaš biti dosljedna, znači nije bitno biti strog- nego dosljedan. Inače se djeca pogube u malo smijem, malo ne smijem odgoju.
Posljednje uređivanje od annie84 : 14.03.2017. at 13:05
I da, nema pregovaranja dok se deru.
Annie, ne psujem pred njom, i pazim što govorim, kako govorim i kojim tonom govorim. Ne derem se na nju, ne galamim, tu i tamo dignem ton. Druge žene to znaju jer su me "oprale" zbog toga prije, tu na forumu
Psovanje je čula od malog susjeda, koji će tek 4 godine ali psuje ko kočijaš,njegovi se smiju na to i tako, meni to niti je lijepo a niti poželjno ponašanje..mada, ne da mi se opravdavat za to jer nije tema. Isto kao i lupanje, udaranje nogom itd. no to smo sve ispravili.
P. ima granice, koje je zbog xy ( odrastanje, bolest, vrtić,promjene...) razloga počela čeprkat. Pomogli su mi savjeti da nema pregovaranja dok se dere, danas sam ju pustila da se istrese i isplače , kasnije je sama došla k meni na zagrljaj i poljubac. Osim što je u miru i lijepo ručala ( a i puno), nije kasnije bilo neke drame - tako da- hvala na podsjetniku
A i nama su se zaredale neke situacije, ja sam bolesna već 2 tjedna, paralelno mjesečnica od 10 dana, krenula u vrtić tako naglo i odjednom ( bili smo na listi čekanja, već i odustali) nisam spavala baš,nije ni ona, muž na putu i sve skupa je urodilo jednom kaotičnom situacijom. S jedne strane mi je i drago jer vidim kako ona puca po šavovima pa mi je jasno da nisam ni ja baš u najstabilnije razdoblju i možda bih trebali malo na kočnicu svi skupa.
Djeca imaju čiste emocije pa se ponekad možemo ugledati u njih kad su preplavljeni sa svim jer iste ili slične emocije su vjerojatno i u nama samo ih mi drugačije procesuiramo ( barem neki) i pokazujemo prema van. JA vidim da je i meni dosta lagano...a nije ni muž ogledni primjerak nirvane :D
Ja se slazem s ovim zadnjim..kod nas se tocno zrcale raspoloženja na njoj. Posebno moja. Sto mi i dalje izgleda ko simbioza ali valjda je to normalno. Ja i kada pokusam sakriti raspoloženje nema smisla jer ona ga detektira. I ne zna drugačije reagirati.
Imamo takvu djecu koja osjećaju mozda kao i mi, imaju takav senzibilitet..
Uh, ovo sam prosla sa kcerkom. To je bila grozna faza. Sve bi htjela sama i kad ne moze, samo se baci na pod i pocne urlati i plakati. I ne daj Boze da joj netko pokusa pomoci, nastane jos gora dreka. Ja sam je silom prilika u tim trenucima ostavljala da se isplace, jer je svaki moj pokusaj tjesenja i objasnjavanja rezultirao jos gorom deracinom. Proslo je njenim sazrijevanjem. I sada sve zahtijeva da odradi sama (meni jos bolje :D ), ali kad vidi da ne moze, prihvati moju pomoc.
Mi u novoj najnovijoj fazi - nema kazne koja bi joj nešto značila.
Kada napravi nešto loše, obično bi joj bilo dovoljno reći da nema crtića, ili ne idemo van ili nema igračaka..bilo što tog tipa.
Sada je to uopće više ne dira ni pol posto, kažem nema, ona se nasmije i piči dalje, ne pokazuje da joj je imalo žao što nema toga i toga. Kazna nula bodova.
Kad nastavi, na kraju kad svi poludimo, ide na hlađenje par minuta. To je eventualno smiri, ali i tu se zna zabavit pristojno.
Jel to sad faza, što li?
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom