Nemojte me krivo shvatiti, ali uglavnom su roditelji krivi za lose ponasanje, ustvari bolje receno, neprihvatljivo ponasanje, djece.
Neki dan, malo turisticko mjesto, mali ducan, mama i dvogodisnjakinja ispred mene. Mama kupuje 2 stvari i placa prodavacici. Curica za to vrijeme ode do kutije s lakovima za nokte, uzme jedan, otvori cep i mase okolo sa kisticem. Mama ide do nje, "ne treba nam to sunce moje", zatvori lak i stavi na pult. Jos nije uspjela izvaditi novcanik. Curica opet isto. Mama opet isto, "necemo to". Opet stavlja lak na pult. Prodavacica ljubazno ceka novce za kupljene stvari i pomalo preokrece ocima. Curica opet uzima lak, treci, otvara, mama :"a, dobro, koji da kupimo?". Cucne kraj nje, trazi pravu boju, pricajuci koji im na sto ide, a dvogodisnjskinja otvori zeleni u svojoj ruci i stavi kist u usta, jede lak za nokte...mama nista ne vidi, otvaram usta, uspijem samo izustiti aa, zatvaram usta, to nije moj posao.
Mama joj uzima bocicu, usta puna laka, trazi maramice u torbi, brise ju, red podugacki iza, ja sutim, sutim, nemate pojma kako mi je tesko bilo sutjeti
.
Mama uzima lak, dodaje onim stvarima koje je kupila, dijete i dalje slobodno luta ducancicem, konacno nadje mama novcanik i plati.
Odu.
Ako im je takav svaki dan, nije im lako. Ni jednoj ni drugoj.
A tako jednostavnom im je mogla proci ta kupovina. Bez laka za nokte u ustima...i bez svega ostalog.
Samo da je mama drzala novac pri ruci, a oko na djetetu