Dojim drugo dijete, a prvo nisam dojila - ohrabrenje za mame sa poteškoćama u dojenju

[zasad skulirana]

evo i mene....prvo dijete i neuspjeh s dojenjem je ostavilo dubok trag ,gledajući unatrag,mislim da sam upala u blagu postporođajnu depresiju, trebalo mi je skoro 2mj da izađem iz kuće....porod sam rasturila,bio je brz i lagan te sam se osjećala ko da sam osvojila Mount Everest. Računam,i dojenje ću isto tako...

Pripremila se jesam,odma sam u rodilištu pazila na hvat te ga ispravljala....no,dobila sam odličnog spavača,moja cura od 3ćeg mjeseca spava u komadu 12h bez buđenja pa tako i dan danas...nikad je nije trebalo uspavljivat. Imati takvo novorođenče je izazov,pogotovo još kad polaaako jede i zaspe na sisi...sjećam se kako bi je kroz plač pokušavala budit mokrom tetrom,škakljanjem,štipanjem a ona ništa..nakon 4-5dn je počelo nekakanje,dobila sam krivu informaciju od pedice da je to OK, išla sam na kontrolna vaganja svako malo (ono prije i poslije podoja),dojila u ambulanti da ova gleda...sugerirali mi dohranu i skraćivanje podoja (krivo!),ja odbijala nego samo sve češće stavljala na sisu....nisam htjela odustajat ali me pedica natjerala na formulu kad je sa mjesec dana imala samo 100gr više (nije ni porođajnu težinu povratila), na karton joj je napisala: POTHRANJENA, i sad se štrecnem kad se sjetim toga...rekla mi je da davam 5x 90ml što je doza za djecu koja uopće ne doje...pokosilo me što dakle smatra da nema apsolutno ništa od moga mlijeka...pokušala sam davati na špricu no kad se sve razljevalo MM je samo zgrabio bocu i rekao da je dosta eksperimentiranja....ja ju 10dn nisam mogla hranit nego bi grcala u suzama gledajući kako pije AD, bilo me sram izaći iz kuće da netko ne vidi da je na boci,osjećala sam se kao promašaj i neuspjela mama jer nisam uspjela nahraniti vlastito dijete...evo,i sad plačem kad se sjetim tog osjećaja....izgurali smo još 2-3mj,naravno sve bi više vrištala na sisi jer ne curi ko iz boce....postepeno je sve više odbijala dojiti dok nismo skroz stali....

Drugo dijete,pripreme na n-tu potenciju...pokupovala sve što se da od pomoćnih sredstava,električna izdajalica,oksitocin,mamine kapi,hot/cold packs....pa da se nadje zlu ne trebalo....I ono najbitnije - 2 SOS savjetnice na speed dial-u!
Porod opet rasturila,u dojenje krenula puno samouvjerenije i sa više znanja od prošlog puta.
Opet imam solidnog spavača ali i veeelikog cicoljupca što prva cura nije bila...ovaj vuče ko lud i ipak češće traži jesti tako da se ne mučim sa budjenjem toliko....
Svaki se dan čujem sa,ja kažem osobnim psihologom, curom sa SOS telefona te diskutiramo kako mi je prošo dan i što bi možda trebalo drugačije...
Kakao je od starta po PS-u,imao već mini-skokove,evo danas prolazimo kroz drugi,nikako da se zadovolji,da imam manje znanja rekla bistala sam bez mlijeka...
Sad vidim koliko je psihička priprema bitna, kako za porod tako i za sve što dolazi poslije....dani kao danas npr. se teško prolaze bez da si apsolutno siguran u sebe...

Mene isto rasturaju bradavice,desna više jer mi je napravio ragadu tako da podsvjesno malo i štedim tu dojku,preznojim se svaki put prije stavljanja na sisu,ono imam doslovno psihičku pripremu na taj moment kad povuče,cijela se preznojim i ukočim da me ledja zabole....ali,znam da će uskoro bol proći a ostati samo uživanje u dojenju koje jedva čekam...

Nadam se da će mi početi mirnije dojiti jer zasada ne vidim kako bi mogla vani,meni trebaju 3 ruke da ga savladam pri stavljanju na sisu,toliko lamata rukama i vrti glavom da je to čudo...woombie spašava stvar,blokira mu ruke i koliko toliko ga smiri pa imam samo glavu iskontrolirat...

Danas sam dobila sling,sutra krećemo u isprobavanje kolijevka položaja za dojenje pa ću na ovakve dane imati slobodne ruke...danas sam npr. usisavala štapnim usisavačem i njega držala u drugoj ruci i na kraju je zaspao...a kad bi ga spustila nije bilo šanse,odmah bi otvarao oči i kenjkao....

Evo se meškolji,vrijeme je za desnu...ili pak lijevu....