Deedee, iskreno suosjećam sa tobom... Nije lako tu torturu izdržati, koliko god volimo svoju djecu.
Meni je postalo puno lakše kad sam se prestala pitati zašto i brojati noćna buđenja. Jednostavno nisam više gledala na sat već bi izvadila cicu i douspavala ga. A budio se zbog nezrelog mozga (on je bio nespavač od rođenja; sa mlađim se itekako pitam zašto kad se češće budi- on je bolji spavač i, kad se budi, budi se sa nekim razlogom).
S obzirom da ne možeš znati do kada će to trajati, moraš sebi nekako olakšati.
Probaj ju uspavljivati dojenjem ležećke u sobi. Kad zaspi, pričekaj 5-10 minuta, pa probaj lagano izvući bradavicu, ali stavi svoj prst na donju usnicu da ublažiš šok gubitka. S vremenom će uspjeti, pa i ti ubij oko pored nje. Probaj isto noću.
Rekla si da spavate zajedno? Pokušaj ju jednu noć prebaciti u krevetić da vidiš hoće li biti bolje ili lošije.
Mislim da si i pisala da kod tate ne bude dulje od par minuta dok se tuširaš jer traži i treba tebe? Ne radi si tu zamku. Treba tebe, ali sad već treba i druge članove obitelji, osobito tatu. trebat će im neko vrijeme da nađu zajedničke gušte, ali naći će ih. A kada se ti umoriš od pokušaja uspavljivanja, daj ju tati, ako treba i čepiće u uši i makni se da se skuliraš. Očevi su nerijetko smireniji od nas i manje tragično shvaćaju plač bebe pa ih misteriozno i uspavaju.