Bog,
zanima me sa koliko godina ste posvojili dijete/djecu i koliko godina su imala u trenutku posvojenja?
Bog,
zanima me sa koliko godina ste posvojili dijete/djecu i koliko godina su imala u trenutku posvojenja?
I muž i ja smo imali 37 godina, a ekipa je bila 8, 7 i 5 godina. Čekali smo mjesec i pol dana od dana kako smo poslali molbe do poziva iz centra. "Planirali" smo dvoje djece predškolske dobi, a postali roditelji dvoje školaraca i jednog malog miška. A sad je i miško školarka...
Kod prvog posvojenja mm je imao 28 g, ja 26, a sin 8 mj. Kod drugog posvojenja mm je imao 37 g, ja 35, a kći 9 god!
Mi smo imali 26 i 27, malac je prošao godinu i pol. Bili smo spremni na predškolca bilo kojeg uzrasta.
Suprug je imao nepunih 31, ja prosla 25-tu.. Mrva je imala 14mj
prvo dijete 2 mj , mi 29 god
drugo dijete 2 i pol god , mi 32 god
Imali smo vec ovakve teme. Dijete 14 mj., muž 34, ja 36.
A smijem li ja primjetiti,Truljo, da ti je avatar baš strašan,svaki put me štrecne kad ga vidim,a onda i taj avataru prikladni nick...sorry na o.t.
Meni je zanimljivo vidjet da se dosta mlađih od30 odlučuje na posvojenje. Stalno sam mislila da je prosjek godina posvojitelja oko 35
Sretna vam bila 2016 i nek vam se ostvare snovi!
Posljednje uređivanje od Truljo : 01.01.2016. at 08:26
Amondi, koliko godina je vaša granica? koliko je to "baš malo dijete"?
Moj muž ima 33 g. a ja 35, spremni smo posvojiti djecu do 8 g., braću i sestre a čekamo 2,5g
Posljednje uređivanje od kika_zd : 12.04.2016. at 16:39
I nama je goSamo što ja imam
I nama je gornja granica 8 g. Moj muž ima 43, ja 33 g. Spremni smo posvojiti braću i sestre, još nismo dobili rješenje o podobnosti, tako da još nismo "čekalice"
I naša gornja granica je 8.g. Moram priznati da ne znam po kojem kriteriju su nas izabrali za razgovor u Centru. Mi smo stariji od svih vas koji ste naveli svoje godine tako da zaista mislim da godine ne igraju presudnu ulogu. Što se tiče "baš malog djeteta" mislila sam na bebe i djecu do tri godine.
Nama su iz našeg matičnog CZSS odmah rekli da je gotovo nemoguće da dobijemo bebu zbog suprugovih godina. Ali smatram da se imam pravo nadati djetetu od 2, 3 ili 4 g. Ili se varam?
LorZor, teško je generalizirati jer u svakom Centru imaju svoje mišljenje. Mi smo bili spremni na dijete do 6, a dobili smo bebu.
Jelena.O, zato što se roditelje djeci bira u skladu s dobi. Sve je više potencijalnih posvojitelja ispod 30. A beba za posvojenje jedva da ima, većina djece je 5+. Ti si rodila i svaka čast što si mogla, na ovom podforumu je većini nas zajedničko što ne možemo roditi već netko drugi donosi odluku o tome hoćemo li biti roditeji i kome. Mi smo samo sretni kad smo izabrani, vjerujem da Amondi uopće ne brine što neće dobiti bebu, a kad se zbliži sa svojom djecom neće se ni sjetiti da male bebe postoje
Ma joj, nisam tj. nismo razočarani zbog takvog stava CZSS. Ne bih htjela ostaviti takav dojam. Presretni bi bili da smo tata i mama, super bi bilo da nam dijete bude vrtićke dobi, ali bit će kako bude
Baš tako LorZor..bit će kako bude. Mi smo se na početku svog puta odredili u nekom smjeru (godine djeteta, jedno dijete, ženski spol)..no..u stvarnosti to danas izgleda ovako:dvoje djece, muškog spola, predškolci..Tek smo na početku, pretdstoji nam još prekonekoliko susreta i tada ćemo konačno postati roditelji
Treba razmotriti sve opcije, biti otvoren i svemir će se pobrinuti da nas učini roditeljima.
Mi smo bili jedno u drugoj polovici 30-tih, a drugo u prvoj polovici 40-tih, naša curica je bila 18 mjeseci. Nakon što smo posvojili, zvali su nas iz još nekoliko centara. Sva dječica su bila predškolske dobi, uglavnom ispod 4, tako da valjda naše godine nisu imale veze.
Negdje sam pročitala da je prošle godine bilo ispodprosječno malo posvojenja, čini se da se stvari u sustavu dodatno kompliciraju?
I ja mislim da godine nemaju toliku važnost, nama su u nekoliko centara rekli da smo još mladi i "stignemo". Bilo nam je nezamislivo dočekati 30-e bez djece i ljutile su nas primjedbe da smo premladi.
Nadam se da su se posvojenja odužila samo radi promjena zakona, odnosno da to neće postati normala. Ionako previše djece odrasta pod skrbi države.
Meni je sve kod tih posvojenja prerigorozno. Zamolbe, preporuke, vještačenja, dob, ujveti stanovanja, primanja, veličina stana ili kuće... kao da u najmanju ruku tražiš posao u veleposlanstvu. Polovina djece rođena je u obiteljima u lošim financijskim i stambenim uvjetima, a izrasli su u normalne, , vrijedne ljude. Npr, ja nemam veliki stan, nas 4 spavamo u istoj sobi, jedva spajamo kraj s krajem, ali da moje klince pitaš nedostaje li im nešto, rekli bi da ne. Oni imaju ono najvažnije, roditelje koji ih vole i koji bi sve dali za njih, a mislim da je djeci ipak to i najvažnije.
Posljednje uređivanje od Diana72 : 23.04.2016. at 16:25
Dijete ide iz jako loših uvjeta, ne trebaju mu ponovo isti takvi. Mi smo u trenutku posvojenja imali jednu spavaću sobu i jednu plaću, grijanje na drva, nisu ništa o tome pitali. Ali morali su provjeriti da je s nama sve ok jer odlučuju o dječjim životima i budućnosti, velika je to odgovornost.
DeDada, potpisujem te u potpunosti.
Znam i ja da je to odgovornost, hvala bogu , imam djecu, ali ne vidim razloga za rigorozna ispitivanja, ako su ljudi normalni. Ima više vrsta lošeg, jedno je jedna soba i jedna plaća, a drugo je puna kuća svega i dvije plaće, a roditelji neodgovorni, alkoholičari ili nešto još gore.
Stekla sam dojam da prioritet u posvajanju imaju ipak oni sa većim primanjima i stambenim prostorom. Ovi drugi posvoje ako imaju sreće.
Meni se ne čini da prednost donose visina primanja i broj kvadrata sami po sebi. A na faktor sreće utječu i ograničenja koja potecijalni posvojitelji postave u vezi zdravstvenog stanja, dobi, obiteljske anamneze i porijekla djeteta.
Rigorozna ispitivanja pak podržavam (u stvari, nisam ih doživjela rigoroznim) jer, ne zaboravimo, traže se roditelji djeci i vjerujem da na koncu nitko od nas ne žali zbog tih par odlazaka u czss.
Ne bih se složila da prioritet imaju oni koji imaju veća primanja i veći stambeni prostor (mi smo živi dokaz). Mislim da je važnije ne odustajati nakon odbijanja, biti fleksibilan. Na kraju cijele priče, želimo postati roditelji; je li muško ili žensko i koliko ima godina mislim da ne bi trebalo biti najvažnije.
Najvažnija je pružiti djetetu ljubav i sigurnost doma bez obzira imao taj dom 40, 50 ili sto kvadrata.
Ne znam, ali stekla sam dojam da me ovdje na forumu na sve načine pokušavaju demantirati i pisati suprotno od onog što ja pišem. Jasno mi je da se mora imati krov nad glavom i neka primanja. Mislim da ljudi koji to nemaju ne bi niti krenuli u postupak posvajanja djeteta. Ja samo tvrdim da mi cijela procedura izgleda duga, naporna i rigorozna. Vjerujem da neki i odustanu od posvajanja radi toga.
Posljednje uređivanje od Diana72 : 24.04.2016. at 21:45
Ako netko odustane od posvajanja zbog propisane procedure pri obradi, to je, rekla bih, u stvari... i za njega i za dijete koje treba roditelje dobro. Koliko bi tek strpljenja i angažmana trebao imati nakon obrade, pri kontaktima sa czss-ima dok traži dijete, a koliko u godinama u kojima bi imao dijete... Uostalom, mislim da nikoga tko žarko želi dijete ta procedura neće navesti da odustane od posvojenja. Zato npr. čvrsto držim fige za LorZor i njm koji su se i vjenčali kako nedostatak vjenčanog lista ne bi bio eventualna prepreka. I za sve druge koje procedura pri obradi nije omela na putu do djeteta.
Naravno da je za djecu duga, naporna i rigorozna kad smo društvo u kojem "krv nije voda", u kojem se biološkim roditeljima daje sto šansi za "popravak" i u kojem suci u ladicama čuvaju "predmete" i time odgađaju oduzimanje roditeljske skrb i omogućavaju pokretanje posvajanja.
Za potencijalne posvojitelje naporna je i rigorozna zato što savjestan socijalni radnik mora procijeniti koji je najbolji interes djeteta, poslije nema natrag. Djetetu koje je proživjelo već svašta ne trebaju u startu problemi, seljenja po podstanarstvima, nestabilne obitelji, roditelji koji ne mogu izaći na kraj s njihovom emocionalnom prtljagom, oni koji ne mogu plaćati preskupe defektologe, psihologe i logopede, fizikalne terapije, putovanja u kliničke centre na kontrole itd.
Svakoj se, pa i najsjajnijoj obitelji, osobito u HR, situacija u trenu može preokrenuti u materijalnu, poslovnu, emocionalnu ili zdravstvenu katastrofu, ali kroz obradu nastoji se eliminirati "rizične" (koliko god to okrutno zvučalo)
Jednom smo raspravljali kako su Bobanovi uspjeli pa su jedni zaključili da su sigurno platili, a drugi da bi i oni na mjestu CZSS odabrali stabilnu imućnu obitelj koja će moći djeci pružiti puno.
U posvojenju se ne bi trebala tražiti "pravda" za posvojitelje, nego za posvojenike.
Upravo kako je Shanti napisala ovo zadnje, nije uopće problem u broju potencijalnih posvojitelja i obzirom na brojke, moja pretpostavka je da barem polovina ljudi koji su prošli obradu ne uspije posvojiti uopće. Kad smo mi bili u tome, Registar posvojitelja je brojao oko 1200, a djece se godišnje posvoji stotinjak. Zato Diana72, nitko ne piše namjerno protiv tebe (ja prvi put vidim tvoj nick) već ti obrazlažemo zašto je procedura takva kakva je i zašto je stanje takvo da ljudi godinama čekaju djecu, a neki nažalost, pa makar bili i najbolji ljudi na svijetu, nikad ne dočekaju.
Što se testiranja tiče, mora ih se provoditi jer nikom na čelu ne piše da je alkoholičar ili nasilnik. Ali zato imamo organe i ustanove koji izdaju razne potvrde koje bi mogle ukazivati na nasilničko ponašanje, ovisnosti, ne smiješ biti osuđivan za kazneno djelo, lišen poslovne sposobnosti ili roditeljske skrbi. I na kraju psihotestove koji jesu zamorni, ali ako netko ne može izdvojiti par sati za svoje buduće dijete, stvarno bolje da se ni ne javlja (opet kako je i Shanti rekla). Mi smo za provjeru kuće radili generalku, na kraju smo im na silu pokazivali kako lijep vrt i kupaonu imamo. Sobe nisu ni gledali, aha zaboravila sam reći da imamo ludog psa koji djeluje nestabilno i puno viče, ali njima se baš svidio
Nama je soc radnica došla kući na mm-ov rođendan, on je radio, meni kuća kao da je bomba pala, nisam još ništa počela spremati, kuhinja puna suđa
Al zatekla me kako pravim torte (jednu u obliku srca ) i to he i napisala u izvješću i bila je odusevljena kućom a ja se deset puta ispričala što nisam očistila..
Bitno da sam 2 tjedna prije svaki dan hodala s krpom misleći da će doći
I slažem se s Shanti, ništa nije teško za dijete i u ni jednom trenutku nismo pomislili odustati, a načekali smo se dok smo dobili riješenje.
Pa je vjerojatno zaključila da je taj nered dio kreativne inspiracijeAl zatekla me kako pravim torte (jednu u obliku srca)
Posljednje uređivanje od Diana72 : 25.04.2016. at 10:32
Ahaha! Ja sam isto radila generalku kad su dolazile. Po sobama su se samo okrenule i oduševile se panoom za naušnice koji mi je muž izradio. A tek kad su vidjele kuhinju u narančastoj boji i moju kamp kućicu za kaktuse, htjele su ostat kod nas za stalno. Meni ova procedura nije bila ni teška ni naporna niti mi je djelovala rigorozno kad je jednom krenula. Ovoga što sad slijedi tj. nazivanja centara i slanja molbi se više bojim . Neka nam svima koji smo u tome čim kraće potraje.
Shanti