Ovo je više da se ispušem, a manje pitanje, ali nadam se da ćete napisati iskustva sa svojim malenima. Evo napunile smo 4 mjeseca. Do sad nismo pretjerano išle okolo da bi bila u situaciji s nepoznatim ljudima, ali u zadnjih tjedan dana nam se to dogodilo dva puta da smo išle u posjet (jednom kolegicama, jednom rodbini) i shvatila sam da ju je strah nepoznatih odnosno to izgleda ovako. Promatra sve kad je na meni, nasmijat će se nakon nekog vremena, čak i guguće, ali ako je netko uzme ili joj se previše približi, pa ju dira ili je glasan, usnice joj se onako namreškaju prema dolje, brada počne drhtati i krene u plač. I to onaj neutješan plač da ju ja kad ju uzmem natrag moram smirivati neko vrijeme. I sva izgleda kao da je nervozna. Čim smo izašle i maknule se iz te situacije odnosno krenule prema autu u oba slučaja postala je ona beba kao inače. Sve je bilo super. Kod kuće se smije svima koji s njom borave skoro svaki dan (tete, nona, nono...) i beba je za poželjeti. I onda mi užasno ide na živce kad ostali komentiraju kako ona stalno plače, kako je sigurno gladna ili joj treba presvući pelenu, kako je nervozna, pa kako ja mogu s njom izaći na kraj itd. Dijete mi ispada kao da je grozno i nije mi jasno kako ne shvaćaju da jednostavno djetetu treba vremena jer su oni njoj stranci. I to su sve ljudi koji već imaju djecu, uglavnom veliku. Meni to stvara nervozu i samo se iznerviram, a ne želim je opet držati pod staklenim zvonom kod kuće. Meni ne smeta što se ona rasplače, ali me izbace iz takta komentari koji slijede.
Jeste se susretale s takvim situacijama? Utješite me